KURATI MOJ SIRANO

dijous, octubre 16, 2008

Kompenzacija Inferiornosti - Slabosti Sindrom

Kradja. Lenje leto.

Konci i lanci.
Ples, glupiranje, muzika sve su to konci.
Pa i ja.
Srčani udar jeste ubitačan - ali je ipak od srca.
Mene ne interesuju prolazne stvari.
Kuće, dvorovi i kojekakvi letnjikovci - proleću kao u lošoj montaži.
Mene pali tvoj miris.
Tvoja reč!
Tvoj dah!
Večnost.

Vidljivost i opipljivost.
Mozak lobotomiran.
Osmeh jedino sredstvo komunikacije.
Ja razmišljam i smišljam naglas, dok mnogi drugi koriste male sive ćelije da bi sve svarili u sebi.
Kao da ih niko neće shvatiti.
Kao da ih ne osujete.
Kao to nije lepo.
Kao nemoj.

Moja priča i tvoja priča su dve priče na različitim nivoima.
Moja priča nije odgovor na tvoju priču.
Mi nismo u konfliktu - ako imamo dijalog.

Ribama porasle sise u gradu.
Šansona u pozadini.
Prošla je zima i ostavile su pušenje.
Sisate ništa nisu ostavile i dalje puše.

Neke nisu gadljive.

Profesionalizam.
Uvak manjak samopouzdanja.
Uvek potreba da se bude još bolji!
Emocije na površini.
Mnogo malog daje veliko. Stišljivost života.

Ne zna da se postavi.
Neću da se i prema meni tako ponašaju.

Po gradu šetaju mladići a ja dobra devojka...

Hajdučki sastanak. Obljubiti. Dve lične karte i ostale lične isprave.
Mexico. Hacijenda. Dvogled i pesma od pre kao početak.

Poljubac!


.

dimecres, setembre 17, 2008

Aplauz Društvenom - Kameleonu Maskiranom Sećanjima


Kako bi se smorio i prolupao od spamova da nema strejt SMK filtera - ali baš danas za malo da šibnem u trash neki mail - kada u poslednjem trenutku uhvatih - sledeće:

From: Zilda
Subject: Drage moje i moji - samo danas na Vašem web portalu!

A u tekstu dalje - stoji:
Jedinstvena prilika da probudite Uspavano Jezero!...

Dalje me nije interesovalo, jer sam priču dobro znao - putem Tetke.

Ovo je čista diverzija!!!
Matori će prolupati kada sazna.

Moram ga iznenaditi.
Kao tražiću da me čekira preko neta kako sam uradio metafiziku - a onda odjednom flash - uleće - famozna Zilda i onaj cmizdravi Iceman.

Ima srčka da ga strefi!

Samo nikako ne sme da saznaju ona slinava i onaj štreber - jer će da mu pevnu 'odma.
A i vake će da bude hepi - sigurno je sve vreme čekala da mu vidi facu - kada je vidi.
Žešća family trauma - jaoooo - jedva čekam!!!

Zbog Tetke ću da montiram kamere po celom stanu da može da ga vidi iz svakog ugla.
Kada joj je, mentol, zabranio da dolazi i da vidja svog (mene) mezimca.
Tetka je kraljica! Nikada nije bila setovana na ona dva mala morona.
Kako ljudi mogu da omanu kod dece - to mi nikad neće biti jasno.

Odoh da spremim scenu.

* * *

Kamere uključene.
Ja sam u sobi - potpuni alibi.
Preko mobilnog sam on-line u realnom vremenu sa celim dešavanjem.
Čak sam se prijavio i za reklamni blok - možeš misliti!!!
Tajmeri na svim fletovima podešeni su da se aktiviraju tačno u 20.00h.
Tada će matori biti za kompom, slinava u glavnoj sobi sa kevom a štreber kao po običaju negde prikačan - dakle svi će videti Zildu.

Onda će shvatiti da ona stvarno postoji - da je dobra vila - iz bajke, maštaš, sanjaš, želiš ...

* * *

Djevuške - sakrijte nosiće - navucite šubare - i trk na kolač sudbine. Dobićete osmeh sa šnitom!!!

. . .

Nemate živce - dodjite iza ćoška. Moćićete i asfalt da bušite.

. . .

Potentni ste - hoćete i više od toga. Samo vaš studio za prepotenciju.

. . .

U kupatilu patkica - a na klaviru mačkica - za jedan bon - kupite transoformer ljubimca.

. . .

Od subote na svim portalima - akciona ljubavna zavrzlama - Bivo i Kobilica!!!
Romantična priča o životu punokrvnog bizona koji se daje u stampedo pod lepršavom igrom jedne čistokrvne ždrebice.
Kuda će ih trk odvesti - nećete ni sluteti.

. . .

Romantični heroj. Grubijan nežnog srca. Poslednji Mohikanac asfalta - u levom uglu - KMS the Hurricane!!!
CNN, NBC, BBC, RTL i SportNews - Las Vegas, Ceasars Palace, po našem vremenu u 4 ujutru sutra!

. . .

Wow!!! - pored svakakvih maloumnih reklama - provalio sam da će matori smarač da boksuje sutra protiv nekog crnje za pravo da izazove Lenoxa Luisa i zauvek ga skine poezijom s trona.

* * *

20.00h - Tačno.
Svi ekrani su se upalili - u trenutku - a ima ih.
- Mama - čuje se slinava - ko je ova teta??

He, he - počelo je.

Vake - ostaje ukočena.
Matori zamućenog pogleda ulazi u ekran.
Tetka mi šalje poljubce - Tetka!!! Tetka!!!

* * *

Zilda je stajala na sredini jezera.
Jezero je spavalo.

Legla je.
Lagano je pomerila kosu i stavila je obraz na njega.

Kucnula je jedanput.
Ništa.

Kucnula je još jednom.
Ništa.

Podigla je glavu i pustila je dah prema njemu.
Jezero je kvrcnulo - i pokazalo prvu prskotinu.

Bacila je kosu na drugu stranu i opet naslonila obraz.

Kucnula je jos jednom.
Začuo se jezovit zvuk.

Kovitlac snežnog ćilima obavio je Zildu. Oči su joj jedva videle.
Kosa se plela i kidala - dok je koža bezuspešno ostajala gola.
Njene grudi su postajale pune. Kakve grudi!
Ukrućena je stajala - bez ikakve nade da će pomeriti ruke.

I tada je progovorila:
- Šta je?!! Ostao si bez teksta!!!

Mećava se stišala. Jauci mraza su nestajali u daljini.

Jezero je stajalo natkrivljeno iznad nje i reklo:
- Znači mi tvoj dolazak.

Ljutito je otresla sneg iz kose i - navukla je haljunu preko ramena.

Jezero je trepnulo - i blagim daškom je rasplelo njenu upletenu kosu.

Opet je zabacila kosu - u znak protesta. Besno je okrenula glavu.

Jezero je još jednom nežno trepnulo.

Stajala je tako ponosito sa prekrštenim rukama na grudima.
Čekala je da se Jezero samo prospe pred nju.

Jezero je blago savilo glavu i raširilo ruke.
Kao u znak - velikog poštovanja.

Zildi je osmah stajao na licu.
Osmeh pobede - krv u očima - led u srcu.

Jezero je tako polusavijeno sa raširenim rukama - zakoračilo unazad.

Led je prsnuo - Prazan prostor nasta i strašni sud.

Zilde više nije bilo.

Tajac.

Led se navuče na Jezero.

I samo još jedan tren kroz ledenu čipku - u daljini se nazirala njena zlatna kosa kako nestaje u ledenim dubinama.

Prazar prostor.

Nema nje.

Mrak.


.

dijous, setembre 11, 2008

Zagrljaj


Uz odobrenje FWG

- opet preuzeh priču i malo je doterah -

Septembar.
Nedelja oko 18.00 časova.
Beograd.
Ulica Stjepana Ljubiše.

Mala ulica koja spaja Dimitrijalu i Ruzveltovu.
Blago strma od Ruzveltove i potpuno lagano se spušta od čoška Novog groblja, pa do pumpe kod nadvožnjaka u Dimitrijali.
Drvored u ulici. Toliko tiha i povučena a u tako glasnom društvu.

Male, stare kućice izmešane sa četvorospratnicama iz '60-tih i nekim novim kućicama.
Na tako malom prostoru se nalazi jedna hacijenda, jedna kuća iz bajke, tri starinske razdeljene kućice, jedna kuća za vilenjake i jedna za patuljke.
Čak je tu i jedna sojenica, verovatno iz perioda Bulbuldera.

Deca komšijska su po ceo dan na ulici.
Lopta. Graja.
Jedna - mirišljava ulica. Ulica - puna života.
Čista. Uvek u senci od drveća. Blaga hladovina je pokriva.

To i nije ulica - jer tokom dana tuda prodju samo kola njenih stanara.
To je više kao neki sokak - kao neki izduženi trg gde se priče lako pričaju.

Odmah pored pumpe u Dimitrijali je i trolejbuska stanica u pravcu grada.

Šetajući sam prolazio pored stanice.
Trola je stizala na stanicu.
Pogled mi je bez ikakvog objašnjivog razloga pao na prva vrata.

Tu je stajala jedna plava glava, skoro priljubljena na vrata.
Video sam njene oči - bilo je neko ludilo u njima.
Trola je stala. Vrata su se otvorila.
Iz prvih vrata je iskočila plava devojka i počela da trči.
Skrenula je u ulicu Stjepana Ljubiše i počela je da širi ruke. I dalje je trčala.

Laganim hodom i mirnim pogledom sam pratio ovaj malo čudan dogadjaj.
Pomislih - luda je. Jadno čeljade.
Sve ove sankcije i problemi su morali da nas oštete.

Izgubio sam je iza ćoška.
Došao sam do ćoška i opet sam je ugledao.

I dalje je trčala skroz raširenih ruku usput klateći se levo - desno i vrteći plavom glavom.

Tada sam tek shvatio.

Odozgo je trčao jedan crni momak, raširenih ruku klateći se levo - desno i vrteći glavom.

Nije to bio trk nego kao trčkaranje.
Na desetak metara od njega ona je stala i skroz se okamenila.
On joj se i dalje približavao.
Već je bio na par koraka od nje.

Odjednom je plava glava poskočila i jurnula ka crnom momku.

Skočila je i prosto uplivala u njegov zagrljaj.
Vrteli su se skroz zagrljeni.
Odjednom su stali - i počeli su da se gledaju.
Kao da se očima miluju.
A onda poljubac.
I opet pogled.
Ruke spojene.
Oči spojene.
Ljubav.

Baš sve - tu - u maloj tihoj ulici - koja se spušta od Ruzveltove.

Prolazeći pored njih htedoh nešto kažem, ali prodjoh samo - sa osmehom na licu.

Hvala im!


.

Zaljubi se princ u cicu


Uz odobrenje FWG
- preuzeh priču i malo je doterah -
- u suštini ima početak i kraj - medjustanje ko šiša -


Tog jutra, ništa nije nagoveštavalo da će se od tada sve preokrenuti i naglavačke okrenuti.

Izašao sam iz svog dvorca i odlučio da malo prošetam svojim vrtom. Bilo je lepo - ali dosadno.
Stvoritelj mi je sve vreme mahao i pokazivao lepotu ovoga sveta, ali ja sam samo nehajno i tupo prolazio pored njegovih remek dela.
Da li sam ga tada naljutio ili možda svojim delom do tada, uglavnom - odlučio je da me baš poremeti.

Hodao sam, ali niočemu nisam razmišljao.
Gledao, a ništa nisam video. Disao, ali džaba.

"Šta da radim po ovako lepom danu", razmišljao sam.
Baš sam se osećao kao onaj Veliki Kalif.

Princ sam i to je to - mislim to je dovoljno.
Stigoh do jezera i počeh da se divim, ali onda shvatih da u vodi vidim sebe.

"Dosadno mi je da sam toliko lep", procedih kroz zube. Nije da sam samo lep, već sve naj naj naj na ovom svetu, a kako tako perfektna osoba da nadje svoju lepšu (Lepšu?) polovinu.

Ni sam ne znam zašto sam (Ja) uopšte pogledao u taj šljunkoviti put, ali ugledah jedan bljesak. Privuče mi pogled. Ali više nije bio vidljiv, te nastavih korak.

Ali Avaj.

"...Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu, k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu, al' težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute
..."

Uvek je bila tu. Gledao sam je ali nikad je nisam video.
I sada ko u naletu ludila baš je morala da me opčini.

Nije fer. Stvarno nije fer. Ta mala seljančica.
Tako divlja a tako nežna. Znala me je.

Stalno me je gledala, tim svojim krupnim očima.

I tada me prošlost prenu, ja srce stisnu i nastavih.

Uvek sam vodio računa da je ne dodirnem, uvek sam krajičkom oka pratio gde će se naći.
Onim - perifernim vidom.
Ali nikad - stvarno nikad - nisam pogledao u nju, samo sam možda glednuo, onako spontano.

Taj bljesak, nije bio slučajan.
"To je bila šala na moj račun", pomislih.
Zato brzo izvadih slanik iz desnog džepa i posolih celu stvar - da šala ne bude neslana.

Ali Avaj - to ne beše šala već stvarnost koja se predavala u svoj svojoj mističnosti i slatkastoj igri perli.

Zar meni jednom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?

Od tog časa me više nije ništa zanimalo, samo njen pogled i miris.
Dani su prolazili i ja sam znao da će otići, da se ova igra mora okončati.
Moj mesec u škorpiji mi je jasno na to ukazivao.
Zato sam želeo da svaki čas budem sa njom.
Pristala je - ali samo na njen znan način.
Sve - samo bez dodira, jer njen dodir bi za mene značio - kraj.
Kraj jednog kraljevstva - kraj jedne slike.

Mora da je postojao način da se slika produži,
ali taj produžetak bi bio veštačka stvar - a to nismo hteli - ni ona ni ja.

Jednog dana, moja ruža mala - više nije bila tu.


.

dilluns, març 03, 2008

Imam san!

Odricanje
Mera
Motiv
Vremenom se vraćamo
Odlaskom i daljinom se ceni
Koreni i korovi
Plastenici
Hibridi i pesticidi
Plodna zemlja i jalovo seme
P(l)aćenik
Ljubim te u reči
Konci i lanci




.

dimecres, febrer 06, 2008

Čarlston


Bilo je žena.
Voleo sam neke.

Prijatelj mi je rekao:
- Tvoja spoljašnost - ne odgovara tvojoj duši.

Otac je bio ćutljiv.
Jednom je rekao:
- U našoj porodici vlada demokratija - i nastavio je da pegla.

Tražio sam, ponekad - osobine koje spajaju one koje sam voleo.
1. Imale su lagodno detinjstvo.
2. Išle su na balet.
3. Učile su jezike.
4. Putovale su.
5. Bile su princeze.
6. Očevi su im bili gazde u kući.
7. Iza sebe su imale nesrećnu ljubav.
8. Nisu skoro (ili uopšte) imale seksualni odnos.
9. Druženje, a onda seksualno zlostavljanje (mene).
10. Emotivno blokirane.
10+. Bile su čudne veštice.
10++. Pričali smo.
10+++. Svaki naš tren se pamti.
10 ---. x
10 --. xx
10 -. xxx

Davao sam im celog sebe.

Ako sam ih zanemarivao - dolazile su na poziv.
Ako sam ih voleo - ostavljale su me - surovo.

Svima je bilo stalo - kako sam.

Jednom mi se javio belosvitac i rekao mi:
- Doći će prava - jer je čekaš.

Video sam je u snovima.

Sada je tu!


.

dimarts, febrer 05, 2008

Niko miran, niko spokojan - Niko srećan niko zadovoljan

Šetam.
Tišina je.
Mirno je. Sve je tako mirno.
U hladu visokih čempresa leže ljudi.
U humkama - pod pločama.
Lepo je šetati grobljima.
Tada shvatiš šta je život.
Na kraju ostane slika, ime,
datum kada si rodjen,
datum kada si ponovo rodjen i
jedna crta u kojoj je ceo tvoj život.



Crte života.
Crtice života.
Samo jedna jedina crta.
Zagledam crte.
Neke se poklapaju.
Neke spajaju vekove.
Linije koje kriju sebe.
Lepo je kada na kraju imaš nekog
da ti upiše crtu i dok se neko o njoj
brine - tvoja crta i dalje postoji.
Živiš - dok živiš u nečijim mislima.



Živiš da bi te se sećali.
Tako jedino ostaviš svoj trag.
Mogu te se sećati milioni.
Može te se sećati samo jedno biće.
Ali kada prodju godine i vekovi,
sećaće se samo tvojih dela i reči.
Slika će nestati.
Ime neće biti bitno.
Datumi će biti suvišni.
Priča mora ići s kolena na koleno.
Na kolenima se priča - priča.
Bez novog života i nema novog života i nema života.

Nisu bitni ni sloboda, ni autorite, ni razmaženost, ni ideali, ni mašta, ni opsesija, ni porivi.
Nije bitno ko lovi, ko kuva, ko želi, ko može, ko leti, ko traži, ko drami.

Samo bez života - na crtu.
Samo bez života - sa crtom.
Samo bez života - pod crtom.

Samo život - i na kraju crta.


I kao što moj čukundeda reče:
- Sačuvaj me Bože, ženskoga šera.


.

dijous, desembre 27, 2007

Momak za sve Golden Griderke

Jedrilica je letelica bez motora.

Jedrilica je vrlo elegantna letelica kojom možete raditi svakakva “čuda” po zraku. Ona ima trup, rep i velika krila (od 15 metara na više!), ima instrumente (visinomer, brzinomer, variometar, kompas…), ima palicu (“joystick”) pomoću koje upravljate jedrilicom, ima radio za vezu sa kontrolom leta i još dosta stvari kao i avion.

Samo nema motor.

Za avion (sportskog tipa) "vežu" jedrilicu užetom i onda skupa polete. On je vuče do visine od obično 400 ili 500 metara i kada se visina postigne jedrilica se otkači.

Taj šlep traje otprilike 5 minuta, i tada, kada se otkači, počinje pravi, slobodni let jedrilice.

* * *


Zombirani individualisti, napucani informacijama i svim što nikog nije briga ili samo zombirani individualisti.

Svi sa tudjim iskustvima i životom koji žive na TV ili netu.

Porodica - embrion energije, gde je sad.

Brak - suvišan.

Deca - smetnja.

Strašno - nešto lepo.

Plutam na koloseku ništavila i čekam da me voz svetlosti pregazi.

Čekam ga ali on mora doći, mora.

Raspored - poremećen, sve pomereno.

Vrednost - postoji ali samo u stripu.

Budi stripski junak.

Spoji se mozgom ali fleširaj me punoćom svog osmeha. Poželi sada želju i pomisli na mene ponovo. Držim te još uvek. Nisi više jedrilica sada si avion, sada leti sama. Ali se seti da se napuniš s vremena na vreme energijom. Smanji ponekad visinu, nemoj baš blizu sunca jer uvek neki vosak postoji.

Nemoj se sećati kako si poletela - leti samo.

I nemoj opet tražiti isto.

Glumi da letiš - glumi da znaš šta hoćeš.

Nikome neću reći da samo znaš šta nećeš.

Crpiš mi energiju i ja ti je nesebično dajem.

Dajem je skroz i uzimam skroz.

Protok je dobar, čistimo se oboje.

Nemoj da blokiraš protok, nemoj.

Jedna reč i sve pada.

Jedan pogled i sve se briše.

Sumnja ne postoji, ne sme da je ima, molim te.

Sumnjaju slabi - mi smo jaki, zar ne FWG?



.

dilluns, desembre 17, 2007

Astralna Demistifikacija - Kada Mlatnu Shvatiš



Drage moje i moji - samo danas u vašem malom gradu!

Jedinstvena prilika da probudite Uspavano Jezero!

Samo smo ga zbog vas doneli - iz davno zaboravljenih ledenih bespuća!
Ne propustite da vidite spektakl koji će vas ostaviti bez daha!
Za samo jedan groš - doživite spektakl o kome samo proroci slute!
Samo danas!

Plakat je bio rukom crtan. Na požutelom papiru od duvanskog dima, videli su se tragovi čestih putovanja. Led i plamen koji se lome pod okriljem moćnih planina - delovali su još realnije u dodiru sa mesečinom koja je obasjavala - Kraljicu spektakla.

Dok sam blesavo stajao i upijao svaki detalj - Kraljica Zilda me je gledala pravo, plavo i ledeno.

Velike bele, pufnaste pahulje su se lagano topile na mom nosiću, dok sam i dalje blesavo očekivao da jednostavno oživi i izadje sa plakata.
- Ovo, moram videti! Moram videti Zildu! - promrmljah kao u bunilu, dok su se stari i mladi tiskali oko plakata.
Žamor me trgnu i ja pojurih niz ulicu, toliko srećan da sam leteo.
Ne, ne kao da sam leteo - već kao da sam lebdeo u zraku.

To, veče sam želeo samo jedno, dok mi je samo glava virila ispod debelog jorgana, a pogled stajao ukopan na belom zidu. Želeo sam, tako silno sam želeo, da vreme proleti. Želeo sam sutra, sada.
I kao što biva - zaspah.

Jutro dočekah - skokom i jurnjavom da kupim što bolje mesto. I uspeh!
Ovo je bio moj dan! Šepurio sam se i moj je bio ceo svet!
Kraljica Zilda će mi biti - toliko blizu! Ona će me videti!
Pomisliće sigurno - kako je sladak ovaj mali, a ja ću joj tajno namignuti - i poludećemo potpuno zajedno.
Ne, ne. Kupiću buket i posle spektakla ću dati napojnicu gorili na vratima - i ući ću u njene odaje - i tada će se desiti sve - onako filmski.
Tako mi prodje dan.

Gužva na ulazu je bila ogromna. Ogromna u odnosu i na šatru koja je mogla da prekrije celo jedno brdo, a kamoli neko tamo jezero.
Bio sam na metar od pozornice - i smirivao se u sebi odbrojavajuci sekunde do početka.

- Molim vas za potpunu tišinu! - začu se glas na razglasu - ženski glas. Znao sam da je to njen glas. Znao sam!
Okrenuh se da ljutito bacim pogled. Uzalud - tišina je već počela.

Svetla zgasnuše.
Mrak nasta.
I odjednom se pojavi svetlost - i to kakva svetlost.

Polarna svetlost je sijala sve jače sa svakim metrom otkrivanja Uspavanog Jezera.
Na kraju cela šatra posta obasjana zvezdama i bojama o kojima ni pesnici ne mogu da nadju pravu reč.

Zgranut prizorom - razrogračih i usta i oči.

Tada se ona pojavi - lepšu je ovaj ne vide vid.
U beličastoj paučinastoj odori - pojavi se nad Jezerom.
Pogledom ga upi celo.

Onda samo nestade i za tren se pojavi na samoj obali.
Stajala je mirno na samoj obali - kao da je bila spremna da svaki čas uzleti.
Tako mirno i uzvišeno.

Jezero je primeti.
Onda se Kraljica Zilda okrenu i ode.
Nije je bilo.

Odjednom se pojavi na sasvim drugom kraju i mirno, opet stajaše.
Jezero je primeti, opet.
Opet nestade.

Tajac je bio leden.
Jezero je mirno ležalo - zakovano ledom.
Neznano kako stvori se na samo središtu Jezera.

To zbuni Jezero i ledeni vetar zaleluja njenu zlatnu kosu.
Kao da je taj tren i čekala - ničice pade na ledeno Jezero.
Grudima, rukama, nogama, kosom - celim telom i dahom oseti Uspavano Jezero.
I Jezero joj opet podiže kosu.

Tada kleknu i poče da ga miluje. Pogled joj je bio tako milostiv.
Zagledana u ledene dubine svakim dodirom vetar se sve više kovitlao oko nje - ne dodirujući je.
Najednom se začu zvuk lomljave - i Uspavano Jezero poče da se lomi - sve više i više.
Ona se nije pomerala.

Celo Jezero posta preplavljeno santama leda.

I tada ona skoči i poče tako bezdušno i ludački da skače od sante do sante.
Jezero zaplaka - i ja pokrih oči.
Jecaj slomi zvezde i svetlost nestade. Smak sveta nasta i strašni sud.
Krv preplavi Jezero.

Ona stajaše na sred pozornice - pobedonosno.
Publika se ne pomeri.

Tada skočih i zaurlah:
- Zašto?!! ZAŠTO SI GA BUDILA!!! ZAŠTO!!!
Pogledala me je tako milo i umiljatim mi glasom reče:
- Zato, mailša - jer mi se hoće.


.

divendres, novembre 16, 2007

Ne Znaboravljam - samo je pitanje da li ću Oprostiti


Drugi su mogli - Ja sam kopirao
jer nisam umeo bolje



Fotografija preuzeta (Hvala Fiki)



Jovan Dučić
Blago cara radovana - O Ljubavi (glava 1):


"Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav je najveća utopija.
U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi, i kaže i ono u šta ni sami ne verujemo.
U ljubavi nema ničeg razumnog.

Ljubav je jedno duševno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja. Zato su antički Grci smatrali ljubav bolešću, a zaljubljene bolesnicima. Ni zakletva zaljubljenih nije za njih imala sudsku vrednost.
„Dobro pazi, sine moj, da nikad svoj razum ne žrtvuješ za ljubav jedne žene," kaže Kreont u „Antigoni".
A Plutarh, govoreći o Antoniju i Kleopatri, pet vekova posle takvog Sofoklovog pesimizma, kaže o ljubavi: „Duša zaljubljenog čoveka živi u tuđem telu".

Dugo se verovalo da ljubav pomućuje zdrav razum, i podiže egoizam do slepila.

O ljubavi se ne može ni govoriti pametan, jer ljubav nije stvar pameti nego osećanja; a zato što je ljubav istinska samo kad je slepa, ona ne podleže nikakvim merama razuma.
Žena se zato može samo voleti ili ne voleti, ali se ne daje razumeti; najbolji dokaz, što se najmanje poznaju dvoje koji se najvećma vole.
Mi zapravo počinjemo ne razumevati ženu tek otkad počnemo da je volimo.

Naročiti razlog što se o ljubavi ne može pravilno misliti, to je što se o njoj odveć razmišlja. Preterano razmišljanje o nečem skrene misao na bespuće, naročito u stvarima osećanja. U ljubavi se naročito ispituje svaka pojedinost, svaki pokret, svaka reč, pogled, aluzija.

Zaljubljen čovek je mistik koji živi od priviđenja, koji veruje u čudesa, koji ne veruje niono što je očevidno, koji se bori s fantomima, koji izmisli najveći deo svojih sreća i nesreća, i, najzad, koji izgradi planove bez srazmera i bez logike, sasvim protivno svemu kako bi radio da nije zaljubljen.
A koliko zaljubljeni žive u opsesijama i u poluludilu, vidi se tek kad se takvi zaljubljenici najzad ohlade, i otrezne, i povrate sebi.

Zaljubljeni se danas očajno vole, kao što sutra mogu da se očajno omrznu; a oni se omrznu bez stvarnog povoda, kao što su se zavoleli bez stvarnog razloga.
U ljubavi čovek traži sudbinu u gatkama, hrabri se rečima, ne veruje svojim očima ni ušima.

Žena je stvar spola i srca, a ne osvedočenja i filozofije. Ako od nje napravite predmet misli, onda je ona izgubljena za vaša osećanja. Često i sve ideje koje imamo o nekoj ženi, dolaze samo od dobrog ili lošeg iskustva sa nekom sasvim drugom i drukčijom ženom.

Najgore govore o ženi oni koji su bili najsrećniji u ljubavima; nesrećnici su uvek kratki u svojim refleksijama o ženi.
Pisci i nepisci, ljudi dubokoumni i ljudi maloumni, sve govore o ženama sa uopštavanjem; ali ženu najvećma napadaju baš ljudi koji su najmuževniji i fizički najstrasniji.

O ženi govore lepo i pristojno samo ljudi po krvi hladni i za ženu ravnodušni.

Jedino onaj pisac koji ženu ne bi napao u šumi, neće je napasti ni u knjizi.
Srećom što i žena voli samo napadača, koji hoće da napadne kako bi je oteo, i da je otme kako bi je zaposeo.

- Izvesno, jedno o ženi misli mladi, a drugo stari; i jedno bogati, a drugo ubogi; i jedno lepi a drugo ružni; i, najzad, jedno zdravi, a drugo bolesni.

U ljubavi, kao i u religiji, sve počiva na osećanju i na verovanju u neverovatno. Zaljubljen čovek misli da uvek voli prvi put, iako je pre toga sto puta voleo; a događa se čak da veruje kako je odista samo ovaj put istinski voleo.

- Zbog ovog nelogičnog i nerazumnog, ima u ljubavi toliko nesrećnika."


* * *


Bljutava Daisy me je naterala da bacim peglu.
Šarlantan Tom Buchanan je svoj vrhunac doživeo sa Myrtle Wilson.
Carraway je nemo posmatrao pomamu na istočnoj obali.
Jordan Baker je žena koju niko neće poželeti da usreći, a samo ona jauče koliko joj nežnosti treba.

Nije više bitno da li je crnac, belac ili žutać - važno je da je odlučio!

I uspeo je Veliki!


.

dijous, novembre 08, 2007

Vojvode me prate - Sećanja 5

Na slici: Vojvoda Micko sa svojim četnicima.

U poznim godinama živeo je u Kragujevcu, gde se oko njega stvorio najjači četnički centar.
Mali Vojin zvani Ture, upijao je njegove priče.
Voja Ture, ući će u istoriju četništva kao Vojvoda Vuk.

Bilo je i Brane, Bogdana i Savatija - sve junaci.

Kao i svake godine u ovo doba nisam sasvim svoj.
Zapravo, osim klimatske promene potpuno me poremiti i časovna promena. Ranije to nisam shvatao, ali nedostatak Sunca - koje nam život daje, osećam celim bićem.
Pomislim, tada - da negde u meni mora da postoji skrivena - ogromna količina hlorofila.
Počinjem više da spavam - mada sam konstantno pospan.
Nigde mi se ne izlazi - i hvata me sindrom "kućne buve".

Najveća akcija mi je da se uvalim u fotelju i odgledam neki film uz koji ću se vrlo lako prebaciti u krevet - navući ćebe preko glave i lagano uživati u toploti, dok kroz prozore slušam huk košave a u nozdrvama osećam miris lagano nadolazeće snežne kraljice.

Od pre par godina izgubio sam zvuk vetra, a za sve je kriva PVC stolarija - samim tim je nestao i miris. Pih, ta plastika. Sada je nemo i toliko toplo da više ni sam ne znam šta ću od toliko suvog vazduha.

Danas sam uzeo merdevine da bih pomerio timer na svetiljkama oko kuće, jer se pale kada je već mrkli mrak. Pošto je timer postavljen pod samom strehom morao sam da se popnem uz one koje su u obliku slova L ali ćiriličnog.
Uvek je to radio domar, ali se razboleo i već nedelju dana nije ustajao iz kreveta. Da ga ne bih čekao - odlučio sam da sam obavim ovaj lagan zadatak.
Korak po korak i shvatih da sam sve višlje i višlje i da ću morati da nogom predjem na drugu stranu a oslonac mi je bio zid i timer koji je visio okačen isuviše labavo.
Rad pod ovakvim uslovima mi se učini pomalo riskantnim - a pošto je svaki čovek sklon padu - ipak odlučih da domar prezdravi.

Hrabro silazeći - osetih sreću i setih se trešnje.

Srećan kao dete na trešnji!

Svako dete je imalo svoju trešnju - ako baš ne svoju - onda je imalo sigurno svoju granu na nekoj zajedničkoj trešnji.
Uvaljen kao u neku fotelju mogao sam do mile volje da uživam u svetu.
Sve sam video a mene niko nije.

A tek kada rode trešnje - a granu samo povučeš i na miru ih brstiš.
To je bila uživanjcija - a tek pljuckanje koščica. Još kada je meta neki buzdovan - još lepše. Može da se dere i galami - samo da ne potegne kamen. Onda sledi skok i tabanje.
Kada nema trešanja - smarale su me neke biljne vaši - ali i na njih se dete navikne.
Neki su voleli šljivcige - ja i ne - osim da ih koristim umesto pasulja. Tada su pasuljare postajale - šljivcugare.
Danas pogledah i nigde ne vidoh nijednu glavicu da se promalja iz već ožutelih i ogolelih krošnji drveća.

E, moji hajduci.
E, moje vojvode.
Srećan vam Mitrovdan!


.

divendres, novembre 02, 2007

Vojvode me prate - Sećanja 4

Na slici: Vojvoda Micko sa svojim četnicima.

U poznim godinama živeo je u Kragujevcu, gde se oko njega stvorio najjači četnički centar.
Mali Vojin zvani Ture, upijao je njegove priče.
Voja Ture, ući će u istoriju četništva kao Vojvoda Vuk.

Bilo je i Brane, Bogdana i Savatija - sve junaci.

Da li ste osetili sramotu u sebi?
Da li vas je bilo sramota?
Kada ste je prvi put osetili?

Opasnica je ta - Sramota.

Razlikuje se od straha - samo po tome što naizgled nema drastičnu završnicu.
A mnogo je opasnija od straha, jer potpuno naivno udara na gordost i sujetu.
Strah prevazidjete i zadovoljni ste.
Kada krenete u borbu, sa njom, uvek ćete osećati poraz.
Podjednako je opasna i za iskompleksirane kao i za časne i poštene.
Stoji maskirana sa skromnošću i nevinošću, dok tremu manipuliše.
Potpuno detinjasto se prikazuje pred svima.

Živi kroz razmaženost.
Živi u vama zarad drugih.
Živi u seljačkoj solidarnosti.
Živi da bi se pokazala drugima svoja nadmoć.
Živi u prošlosti - bez izgleda za budućnost.

A radja se kada prvi put čujete - Sram te bilo, to nije lepo!

Radja se zbog lepog i dobrog - ali kroz grdnju.
Objašnjava sve a ne otkriva ništa.
Zamagljena u svojoj osnovi nastavlja da nas prati do kraja.

Zbog nje - toliko puta - nismo nekog: pozvali, pozdravili, zahvalili, pitali ili se javno pojavili.
Zbog nje - se čovek ubije.
Zbog nje - nestaneš.
Zbog nje - odustaneš.
Zbog nje - poludiš.

Raduje se: gubitku moći, razočarenju, patnji, nervozi, depresiji i svim vidovima duševne labilnosti.

Utopljenik se zbog nje davi.
Sramota ga je od veličine mora.
Izgubljenik u šumi, pustinji i bilo kom bespuću - odustaje i okončava.
Sramota ga je što se izgubio.

Kada se nadješ na dnu - biće ti najbolji drug.
Kada izgubiš sve - biće ti sve.
Pa šta ako si se izgubio u životu - kreni dalje ili baš tu izgradi svoj najlepši dom iz snova.
Samo nikada nemoj da joj dozvoliš - da te zagrli i da te teši.
Nemoj joj se predati.
Nemaš snage. Svega ti je dosta. Kasno je da krećem iz početka.
Gluposti - koje ona podgreva.

I kao svaku opsenu - pobedićemo je kada na nju zaboravimo.
Kada je ne vidimo i ne čujemo - ona je bespomoćna i tada nestaje zamućenje.
I kada zakoračiš - shvatićeš da si toliko jak da možeš da postigneš sve što poželiš.
Samo želi i samo radi.

Uz planiranje, rad i veliku trojku (ljubav, veru i nadu) - marširaj ponosno.
Marširaj!

Možda sam bio bezobrazan, možda sam bio bahat, možda sam bio i nevaspitan - ali nikada se to nije nazvalo njenim imenom - već mi je objašnjeno gde grešim i kako je uputno vladati se.

Ako je za vas kasno - za mladost još uvek nije.
Za mladost u vama i oko vas.


.

dimecres, octubre 24, 2007

Vojvode me prate - Sećanja 3

Na slici: Vojvoda Micko sa svojim četnicima.

U poznim godinama živeo je u Kragujevcu, gde se oko njega stvorio najjači četnički centar.
Mali Vojin zvani Ture, upijao je njegove priče.
Voja Ture, ući će u istoriju četništva kao Vojvoda Vuk.

Bilo je i Brane, Bogdana i Savatija - sve junaci.

Faulkner o jugu, Joyce o Dablinu ili Толстой o ženama - uglavnom svako je tražio sebe u svojim korenima.
Iskrena snaga se crpela u detinjastim porivima svoje pretrapane duše.

Mada znam da je nezahvalno pritiskati teret sopstvenih poriva - poželeo sam da u potpunoj smirenosti ličnih iluzija pronadjem davno zatvorene prolaze.
Čemu sam težio?
Čemu se nadao?
Šta je duši počelo da guši let?
Moje snove sam zaboravio.
Zaboravio sam odakle da crpim snagu.
Tražio sam uzroke i sve vreme nailazio na sopstvene posledice.

Zaboravio sam da sebe nadjem u sebi.
Zaboravio sam da sebe crpim iz sebe.

Mozak se ulenjio.
Srce se ponekad trzalo.
Oči su me varale.
Sve je oko mene postalo - već dato - a nije bilo tako.

Vraćajući se pisanju - vratio sam se nekim tamnim i zakrčenim hodnicima davno zaboravljenih vremena. Davno zaboravljenih mirisa. Davno zaboravljenih sopstvenih planova.
Oduševljenje koje se meri - kao dete kada pronadje negde tajno zaguranu igračku.

Kao dete sam sanjao.
Kao dete sam sanjao da otkrijem sijalicu koju kada upališ nastane mrak.
Kao dete sam sanjao da napravim pištolj koji će pucati na stisak ruke.
Kao dete sam sanjao.

Kao dete - nisam trebao novac da bih sebe zadovoljio.
Kao dete - nisam morao da kalkulišem.
Kao dete - sve sam mogao.
Ako nisam mogao da napravim - onda sam mogao beskonačno da sanjarim.

Nekada sam toliko sanjario da sam sebe plašio.

To se dešavalo kada bih posle celodnevnog jurcanja i igre - pred spavanje počinjao da sanjarim.
Tada mi je dolazilo uvek jedan isti osećaj - jedno uvek isto mučenje - od koga me je glava toliko bolela da sam mislio da će se raspući. Jedna velika bol izmešana sa dva pitanja.

Tada nisam znao to da objasnim, a opet sam znao da ću to umeti kada još malo odrastem i kada budem možda nešto više znao o svemu i sebi.
Zato sam rekao sebi - da moram - bez obzira koliko me to bolelo - da zapamtim taj osećaj.
Plač i zapomaganje je bilo uzaludno. Samo je moja smirenost mogla da me spasi.
Moji mi nisu mogli pomoći - jedini način je bio da jako stisnem oči i rukama prekrijem uši.

Tada bih video sebe negde dole, kako ležim i grčevito stiskam oči i pritiskam uši.
Napuštajući svoje telo, lagano bih se kretao po celoj prostoriji.
Naučio sam da u tim trenucima moram da - lagano dišem i u sebi govorim - mmmmmm.
Moje vidjenje sebe bi slabilo i ja bih se spuštao u sebe.
Kada ovo ne bih uradio - znao sam da bi moja duša otišla negde daleko i nikada ne bih uspeo da je vratim.
Zapravo plašio sam se odlaska u neke druge sfere.
Kada bih ušao u sebe - sačekao bih još malo - i onda bih otvarao oči.

Sada znam da sam levitirao.
Tada sam a i sada znam da su - pitanja bila jednostavna, ali ja nisam i nikada neću znati odgovor.
Pitanje je bilo - Da li je ovaj život samo san?
I još jedno - Ko Me Sanja?


.

dimarts, octubre 23, 2007

Vojvode me prate - Sećanja 2

Na slici: Vojvoda Micko sa svojim četnicima.

U poznim godinama živeo je u Kragujevcu, gde se oko njega stvorio najjači četnički centar.
Mali Vojin zvani Ture, upijao je njegove priče.
Voja Ture, ući će u istoriju četništva kao Vojvoda Vuk.

Bilo je i Brane, Bogdana i Savatija - sve junaci.


Već je oktobar a ja odavno imam isplanirano narednih šest meseci. Naredna dva meseca sam po Srbiji radi treninga i obnavljanja kontakata. Prelazak u 2008. godinu provešću u Švedskoj, a pošto budem završio planirani posao u Švajcarskoj otići ću u Francusku. Nedelju dana na 3300 metara a onda još nedelju dana na glečerima. Nakon skijanja sledi ponovni povratak i obilazak i sinhronizacija poslova vezanih za berzanske aktivnosti. Sve će biti gotovo do početka maja kada je planirano ponovno okupljanje družine.

Meseci nestaju. Meseci nemaju smisla.
Ljudi prolaze. Mirisi su mi postali strani. Glava vidi samo brojke.
Oduševljenja su retka.

Danas dok kiša neumorno pada, stojim ispred prozora i shvatam da je oktobar.
Shvatam da je jesen.

Kapi udaraju o staklo i slivaju se i spajaju se i odlaze dalje.
Gubim fokus i pogled mi se muti.
Ostajem izgubljen u daljini.

Vid mi se vraća i shvatam da ležim u travi.
Tup bol u glavi.
Stavljam ruku na čelo i osećam da čvoruga počinje da raste.
Na sve strane lete kamenice.
Hvatam kamen i pogadjam jednog od blizanaca.
Pada. Počinje da plače. Njegov brat mi preti.
Naizgled obična dečija igra - prerasla je u surovu bitku.
Suparnička družina se dere i odlazi uz psovke.
Moji drugari se raduju i skaču. I sada ih tek zasipaju kišom kamenja.

Stojim zbunjen.
Sada tek provaljujem čudovište koje je sve vreme promatralo ovaj okršaj.
Spodoba nižeg rasta, ogrnuta granjem i lišćem na glavi je imala neke lijane koje su podsećale na alge, stajala je oslonjena na dugačak izrezbaren štap. Pored je sedeo vučjak, potpuno crn.
Samo dva crna oka su me netremice gledala.
Pogledi su nam se spojili. Osećao sam kako diše.
Spodoba se najednom okrenu i pas lagano podje za njom.

- Šta je ono? - upitah ne odvajući pogleda sa nje.
- Šta?
Pokazah rukom u pravcu pokretnog žbuna, misleći da mi se sve prividja.
- A, to. To je luda Marija. Živi u kući pozadi i ima dosta stariju braću. Ja mislim da ona jede neke bube. Jednom sam je video kako oko ponoći trči sa vučjakom po ulici. Ma, pusti je - hajde da ih sada dokrajčimo kada beže.
- Vi idite. Dosta je bilo.
- Pih al si neki. Ajmo jurišššššššš!!!

Ponovo sam je video kada smo krenuli u prvi razred.
Prvi dan se ljubila sa malim Dejanom.

Dejan je inače bio najmanji od svih nas ali sa neverovatno jako izraženim seksualnim porivima koliko je mogao da ima jedan šesto-sedmogodišnjak.
Uvek nasmejan i spreman da pomogne. Niko nije smeo da ga zadirkuje za rast jer je bio karatista. Tu su bili Dušan, Zoki, Peca, Biljana i mnogi još.
Dušan - koji se od prvog trenutka deklarisao kao vreća za udaranje i ismevanje. Ali i kao neopevana drukara i slinavac. Inače opasan basketaš i crtač.
Zoki - vreća sala kao i cela njegova porodica, osim njegovog oca koji je bio neverovatno mršav. Kuća im je smrdela na mast i loj - ili su to oni smrdeli nikada nisam shvatio.
Peca - prostodušna budaletina. Od prvog razreda smo se svake godine tukli da vidimo ko će biti najjači. Kada je u petom počeo da koristi pesnice, prepustio sam mu tron - mada sam mogao da ga izmlatim.
Biljana - najbolji djak i moj zaštitnik. Mogla je celo pile da pojede sama. Kupovao sam joj grickalice a ona me je branila, jer je u prvom razredu bila visine nekog sedmaka. U osmom smo je tek prerasli.

Marija je rodjena u Švedskoj, a majka joj je bila Madjarica.
Škorpija a podznak nepoznat - mada sam ubedjen da je dupla.
Retko je dovodila dečake u kuću - mada sam ja dolazio jer sam bio fin prema njenoj baki.
Do osmog razreda se poljubila sa celom školom. Pošto je bila nemirnog duha dosta brzo je menjala momke.
U drugom me je vodila u cirkus da mi pokaže svog ujaka - koji je bio da li krotitelj lavova ili akrobata nisam baš shvatio.
Na red kod Marije sam stigao tek u trećem razredu. Nisam se tako lako dao.
Te zime, pred raspust smo se poljubili a ja sam kroz tri dana otputovao na planinu.
Tog zimovanja sam pročitao Odiseja i toliko na kraju plakao da sam sam sebi bio smešan.
Prosto mi je bilo krivo što nema više strana.

Kada sam se vratio, Marija je već počela da praktikuje odlaske u bioskop.
U bioskopu je sa još jednom njenom starijom drugaricom uvek sedela u poslednjim redovima po ćoškovima - sa kojekakvim bilmezima.
Mi smo netremice pratili Brus Lee, Karate Kida, Ramba i Rocky - i svaki put po izlasku toliko besnili i skakali da mi je srce uvek tako jako udaralo od sreće kada bih došao kući, da sam morao da udaram glavom da bih se smirio.
Ona nikada nije znala ni jedan film mada je svakodnevno išla u bioskop.

U četvrtom je iz prazne sveske čitala domaći iz srpsko-hrvatskog.
Šatirala se u petom.
U šestom je počela da gura krpe umesto sisa.
Tada je već bila kraljica leksikona.
U sedmom sam sa njom i još jednom drugaricom prvi put sam otišao na zimovanje.
U osmom je uspela da udje kod Bajage kao novinar.

Sve vreme je imala vučjake i noću trenirala i trčala. Bila je najbrža na planeti i po krosevima.
Upisala je srednju veterinarsku. Jednom sam je sreo u autobusu u torbi je imala brdo porno časopisa.
Čuo sam da je otišla u London i da je pristupila Hare Krišni, tamo se i udala za nekog njihovog vodju.

Ni više ni sam ne znam da li mi je ona bila prva ljubav ili me je onaj kamen dobro pripalio.
Na kraju sam morao da prebijem oba blizanca, ali o tome u sledećem postu.


.

divendres, octubre 19, 2007

Vojvode me prate - Sećanja 1

Na slici: Vojvoda Micko sa svojim četnicima.

U poznim godinama živeo je u Kragujevcu, gde se oko njega stvorio najjači četnički centar.
Mali Vojin zvani Ture, upijao je njegove priče.
Voja Ture, ući će u istoriju četništva kao Vojvoda Vuk.


Beše nedelja kada stigoh kod roditelja na ručak. Vodio sam računa da ih udostojim vidjanja ako ne tokom nedelje onda barem na nedeljnom ručku.
Nikada nismo pridavali preterenog značaja formalnim okupljanjima, osim tokom verskih praznika, ali ja sam imao želju da nedelju podelim sa njima. Oduvek sam ovaj dan odvajao za sebe i svoje potrebe.

U mladosti sam se trudio da što manje budem u roditeljskom domu, ali kako je vreme prolazilo shvatao sam da je porodica jedina koja mi daje snagu i ljubav ne tražeći ništa zauzvrat.
Bez ikakvog merenja i zadrške moji su se predavali svojim potomcima, toliko puta na uštrb svojih prohteva i kaprica.

Nedeljni ručak je bio samo paravan za moju potrebu da se nakupim energijom iz embriona života. Uzimajući - i ja sam davao.

Dolazilo je vreme kada sam svoje vaspitanje morao da delim sa onima koji su me tome i naučili.
Koliko sam ja postajao zreliji, toliko su oni postajali detinjastiji.
Koliko sam ih smatrao uzorima, toliko su oni želeli uzor u potomcima.
Koliko sam čvrše stupao na scenu života, toliko su se oni tiho povlačili.

Ispružio sam se na ležaju koji je preživeo sve selidbe.
Isti onaj zeleni mebl. Ista ona zakrpa.
Naslonio sam glavu na drveni rukohvat, koji je isto bio presvučen istim meblom.
Noge su prelazile preko drugog kraj kreveta.
Pogled mi osta na plafonu.

Počelo je da mi se okreće u glavi.
Prvo polako a onda sve brže i brže.
Cela soba se okretala. Kao da sam upao u neki vir u neki kovitlac.

Opet se sve smirilo i ja sam i dalje ležao na istom krevetu.

Bio je topao letnji dan. Prozori su bili otvoreni a blagi vetrić je lagano lelujao beličaste zavese.
Pogledom sam pratio tri muve koje su pravile nekakve putanje oko kristalnog lustera koji ih nemo puštao da plešu oko njegovih ukrasa. Pokušavao sam da uhvatim njihov ritam letenja ali kada god sam mislio da njihov let ima smisla one su menjale pravac.
Pošto nisam više imao strpljenja da takvu njihovu igru - protegoh se.

I gle čuda - shvatih da ako se baš istegnem i prstima noge dodirujem jedan kraj kreveta mogu čak da dohvatim prstima ruke drugi kraj.
Teglio sam se sve više i više - ali to je bilo najviše.
Pomislih - koliko još vrema treba da prodje da bih mogao da pokrijem ceo krevet?

Ni ovo pitanje mi nije pružalo neki odgovor - koji bi me zadovoljio, zato ustadoh i krenuh u kuhinju - ali tada stadoh zatečen.

Do kraja osnovne škole imam još preko pet godina, posle toga četiri godine srednje i ko zna koliko na fakultetu.
Ova misao me je sledila.
Ko će to izdržati - pomislih.

Toliko duboko zamišljen ostadoh pune dve sekunde - obukoh majcu i istrčah u dvorište odakle je već odzvanjala graja mojih drugara.


.

dimarts, setembre 18, 2007

Rajsko Osluškivanje Ptice Evine

- Ode da crkne - je lovački izraz kada promašiš lovinu.

Žene su Fabulozne.
Žene su Astralne.
Žene su Blažene.
Žene su Radosne.
Žene su Ingeniozne.
Žene su Krasne.
Žene su Ekstravagantne.

Žene su Ženstvene.
Žene su Inspiracija.
Žene su Vladarke.
Žene su Odgovorne.
Žene su Tvoriteljke.
Žene su Apsolutne.

Žene su Indirektno Ležerno Iskrene.

Žene su Plamene.
Žene su Maestralne.
Žene su Svetlost.
Žene su apstraktne.

Mnogi muškarci, ali ne oni pravi, se zato često ponašaju kao i lovci.
Ako.
Da li su naši preci, pravi lovci, pričali kao i ovi rekreativci?
Aha.

Ženo! Enigmo Lepršavosti Izaberi Me za Tango u Edenu!!!


video


.

divendres, agost 17, 2007

Blog vs Blok

К. М. С.

* * *


Mali pas je jednog dana zalutao u veliku šumu.
Veliko drveće je tiho ljuljalo svoje grane.
Lišće je polako počelo da prekriva njegove tragove.

Noć je počela da pada a on je bio daleko od svojih.
Osećao je - da je svakim korakom sve dalje i dalje.

Mrak je pao - toliko crn da mali pas više nije smeo da napravi ni jedan korak.
Postao je polako gladan.

Odjednom ugleda dve velike žute tačke u daljini koje su mu se polako približavale.
Bio je to neko sličan njegovima - ali je izgledao mnogo divlje.
Mali pas mu potrča u susret.

- Zdravo. Izgubio sam se - reče mali pas - Ko si ti?
- Ja sam Vuk - reče vuk

Mali pas mu pridje i htede da ga onjuši od pozadi.
Vuk nije navikao na takva upoznavanja, koja su inače bila uobičajena u pasijem životu - te ga šapom udari i mali pas odlete pod žbun.

Mali pas se toliko tresao od straha da je ceo žbun igrao nad njim.
Vuk polako ode u noć.

Jedva je dočekao jutro.

Polako je počeo da upoznaje šumu - ali svaki put kada bi naišla neka zverka - mali pas bi prilazio da je omiriše i prolazi isto kao i sa vukom. Čak su ga i veverice mlatnule.

Bio je potpuno sam.

Stara lija ga je dugo pratila i gledala kako ga sve zverke mlate.
Bilo joj je žao malog psa.
Dok je mali pas mirno sedeo naslonjen na panj prišla mu je.
Mali pas ustade u nameri i nju da omiriše.

Ona ga zaustavi i reče mu
- Da li znaš zašto te svi tuku?
- Ne. Izgleda da sam ružan?! Ili možda smrdim?
- Ne. Nego mi u šumi ne volimo da se njuškamo.
- Šta da radim da me ne bi tukli?
- Ti si pas, mali psu, zar ne?
- Da.
- Onda sigurno znaš da laješ.
- Da, znam.
- Svaki put kada vidiš nekog - ti prvo laj.
- Tek tako?
- Da - reče lija i ode.

Uskoro se pojavi vuk koji je pravo išao ka malom psu.
Mali pas toliko snažno zalaja - da vuk stade.
- Mora da je pobesneo - pomisli vuk i okrenu se.
Tako je bilo i sa svim drugim životinjama.

Bio je i dalje sam - ali ga barem više niko nije maltretirao.
Koga god bi video - odmah bi zalajao.

Prolazi su dani - i mali pas je sebi napravio lepu jazbinu pored potoka.
Imao je svoje staze i naučio je i da lovi.

Jednog dana dok je šetao šumom pojavi se stara lija.
On silno zalaja.
Lija stade na trenutak - ali nastavi ka njemu.
Lajao je sve glasnije i jače.

Lija mu pridje i reče.
- Mali psu - to sam ja - Lija. Nemoj da laješ. Možeš slobodno da me omirišeš.


* * *

Ko si ima čavku - taj si vika iš!
(stara vranjanska poslovica)


p.s. - odoh da putujem malo


.

dilluns, agost 06, 2007

Šanž dimanž - Promenljiva nedelja

Na povratku sa zimovanja, svi smo sedeli na kraju autobusa - znate onaj fatalni poslednji red, koji se zauzima u trku, slično kao i u bioskopima.
Poslednji red je, sam po sebi, garantovao najbolje zezanje.

I kao prava banda maltretirali smo ceo autobus - smehom, pesmom i klinačkim doskočicama.
Sve to je bilo začinjeno i devojčicama - tako da su fore bile nekada na ivici dobrog ukusa.
Testosteroni i estrogeni su već pokazivali svoje pravo lice - a mi se još nismo, baš dobro snalazili u njihovom svetu.

Sve je upućivalo da će jedan način života - uskoro biti zamenjen nekim drugim - manje bezbrižnim i po neke pokvarenijim.
Svet koji će se deliti na one koji imaju ideju i na one koji su deo te ideje.
Na one koji će težiti znanju i one koji će težiti kombinacijama. Bilo je i onih koji su birali i sredinu - njima je bilo najteže - ali će vreme pozlatiti njihov trud.

Po izlasku iz autobusa - u rukama mi se našao podebeli novčanik.
Sve je krenulo kao šala - da bi se pokazalo - da je vremenom bilo nemoguće objasniti početne porive istog. Ostalo je samo kajanje. Krivica je bila pečat koji se nije mogao obrisati sa lica.

Shvatiš - da ti krivica ništa neće pomoći - i zato kreneš dalje, a preko lica staviš novo lice.

PGP RTS - jedno od omiljenijih mesta za vežbu. Od ploča se imalo sve.
Robne kuće su isto bile odlično opremljene. Duksevi, majce i kojekakva garderoba. Potrebna i nepotrebna.
Padalo se - otimalo se i bežalo.

Onda ti grad postane mali - i odeš na more i shvatiš da u šorcu i majci i nije baš teško da zapališ svinjski but. Svinjski but, koji ćeš baciti iza ćoška - ali praksa je bitna i ipak nije bitan talenat već stalna vežba.

Gledaš prodavca u oči - i uzimaš pred njim šta si naumio.
Vežbaš sa novinama.
Vežbaš sa jaknom - ili na rame.
A kada vreme dozvoli, radiš sa mantilom.
Šta sve može da stane pod mantil - čitave bunde nestaju - ali su klizave pa moraš sa njima vrlo oprezno.

Evo jedne male demonstacije.
Mantil kome je rasparan donji deo postave i deo kod rukava - prebaciš preko ramena. Ruku provučeš kroz rupu kod rukava i narolaš postavu. Dovoljno veliki prostor da nestanu čitavi rafovi. Najbolje je ići u paru sa devojkom koja ide sa strane gde je mantil.
Maske su već ušemljene i dobro uvežbane.

Onda proradi neki patriotizam - i kreneš preko.

Grčka! Ostrva! Pravi odmor za neke - a za neke i odmor i rad.
Pentraj se po olucima i uskači kroz prozore.
Češljaj brave i krckaj zujalice.
Dani prolaze a ti ne znaš - šta te čeka sutra.
Trošiš sumanuto i imaš sve što poželiš.

Želje postaju veće - i možeš ih ispuniti - ali ne u Grčkoj.

Zato hajdemo malo dalje - i odosmo u Švicu.
Toliko poštenog i naivnog sveta - čitava jedna kolonija naivaca - da su slikari, bilo bi im još bolje.
Samo što su im panduri prepredeni - zato je sledeće odredište BeNeLux.
E, to su bili dani!

Znao sam sve krovove Antwerpena.
Živiš u hotelima.
Voziš najbolja kola.
Jedeš po najekskluzivnijim restoranima.
Žene - se lepe kao taksene marke.
U raskoši i bahatom trošenju - imaš toliko prijatelja i svi te vole.
Baš te vole i poštuju - dok plaćaš.

Ako se navučeš na gudru - tada doživljavaš novo sagledavanje svega.
Tada možeš i ono što niko do tada nije ni pomislio.
Zabava je tada - zabava miliona.
Zakopasmo tako šaku dijamanata, smaragda i rubina - i čekasmo danima da nikne naše drvo.
Onda sve presečeš i povučeš se u prividnu ilegalu.
Obično si tada sam.
Sam - kao vuk samotnjak - ako hoćeš dalje.

Tada stupa na snagu znanje.
Radiš i učiš - a na gudru i ne pomišljaš.
Učiš o antikvitetima - učiš o lažnjacima - učiš istoriju umetnosti - učiš da se ponašaš - učiš da hodaš - učiš i gledaš - učiš o berzi - učiš o nekretninama - učiš da plasiraš svoj kapital.
Učiš ali sve vreme vežbaš - jer zglobovi moraju da su razgibani.
Kapital se uvećava i na dobro uvežban način - još bolje.
Sada su kiksevi - luksuz.
Nema rizika - sve mora da funkcioniše do poslednjeg detalja.

Znaš da nikada nećeš moći da izadješ.
Znaš da je ovaj krug - tvoja robija.
Znaš da možeš da izadješ - samo kako se izlazi iz Legije stranaca.
Možeš da odeš - samo ako sve ostaviš i sve zaboraviš - ni tada ti karta neće biti overena 100%.
Porodica je samo jedna - ako hoćeš drugu pravi je da niko ne zna.
Sistem isuviše dobro radi da bi ga sada ti menjao.

Ako nisi deo rešenja - onda si deo problema.
To je problem sa onima koji - žele da su uvek negde drugde.

Ja nemam više problem sa krivicom.
Našao sam sebe.

Svaki put kada kupim bananicu - uvek se slatko nasmejem.
Hteli su ime da joj menjaju - svašta!


.

divendres, agost 03, 2007

Šanž dimanž - Promeni nedelju

Bila je to jedno divno zimovanje.
Potpuna idila za srednjoškolce.

Na Kopaonik smo krenuli drugar i ja.
Umesto da budemo smešteni u dvokrevetnu sobu - šibnuli su nas u apartman sa još četiri slična slučaja. Što je bilo krajnje predvidivo i pre polaska.

Na trenutak smo svi bili zbunjeni, jer smo se nadali da će ove godine biti drugačije - ali smo se u sledećem trenu skapirali i momentalno postali banda.
Banda sa svim svojim manama i smešnim stvarima. Banda - vez vodje.

Kao i svi krugovi i ovaj ima svojih podudarnosti.
Supermarket u turističkom naselju Sunčani vrhovi je bio više nego stvoren za ponovni susret sa pogodnostima koje pružaju Mont jakna i manjak kontrole zaposlenih.

Možda bi se sve završilo na blagom flertu sa slatkišima - da se moj drugar nije odvalio zbog ne uzvraćene ljubavi i tako lelujav nije poželeo da ode u diskoteku Gencijan.
Pred ulazak se dobro ispovraćao ležeći preko drvene konstrukcije koja je služila za vezivanje konja - a time pružio prolazećim engleskim turistima jedan divan foto serijal.
Pred sam ulazak je ugledao Bajagu i ekipu kako stižu u hotel.
Na pokušaje izliva emocija njegovog pijanog oduševljenja, Bajaga je samo prošao, dok ga je Žika upristojio udarcem kutijom gitare u bulju.
- Šta mu je? Pa vidjao sam ga na Dorćolu - komentar je bio krajnje logičan, ali ne i za Žiku.

Ulazak je bio krajnje znojav i nakon par padova uspeo je da sedne.
Osetio sam olakšanje, jer i ovako pijan je bio dosta prijateljski nastrojen. Sama činjenica da nije odreagovao na prethodni udarac još više me je uljuljkala, ali - moja nada je bila kratkog veka - jer zvono neće nikog da čeka.

Muzika je i dalje svirala - tada se odjednom napravi špalir - ja više ništa nisam čuo.
Na drugom kraju je stojala poveća ekipa momaka sa Palasa.

Inače moj drugar je momak sa velikim srcem i neverovatnim talentom da se zakači sa kojekakvim budalama.
Pesničenje mu nikad nije predstavljalo problem - zato sam uvek sa sobom nosio zdrastvenu knjižicu kada god smo izlazili zajedno - a izlazili smo.
Jurili su ga momci sa Taša, Voždovca, Šumica, Karaburme, braća Bambalići, Asterix, Sima sekira i naravno ovi sa Palasa.

Pogledao sam ga - bolje da nisam. Ležao je prosut po tabureu sa blagim osmehom na licu blentavo gledajući negde daleko. Sada je i muzika stala.

Rešenja su mi se motala po glavi ali ni jedna solucija nije bila na obostrano zadovoljstvo.
Razdaljina izmedju nas je bila sve manja a razmak u špaliru sve veći.
Umesto da potražim neki mogući predmet odbrane - pogled mi je stajao na njima.
Tada i nemajuću pojma zašto - krenuo sam ka njima.
Tada su oni stali.

Svetlo mi je čudno padalo - dovoljno da ih nekako drži u polu mraku.
Prilazeći u fokusu mi je bio jedan niži plavi, medju njima. Zapravo svi su stajali oko njega.
Udri vodju i kerići će da zapale - ili si ga najebo.
Njega nabodi.

Stao sam ispred njih.
Tišina je bila jebena - dok je strob šibao po nama.
Gledalaca koliko hoćeš - ishod predvidiv - kvota basnoslovna.
Ruke su mi bile hladne - u stomaku žuč.

Udri njega a onda ako stigneš još nekog - a onda ruke na glavu i čuvaj facu.
Ne smeš da padneš!

- KMS, gdle si bratrle - u daljini se čulo mrmljanje odvaljenog fajtera.

- KMS? - reče plavi.
- Da?! - i polako podigoh ruku da zaklonim strob.
- Max?
- Da, brate. Ja sam.

Situacija je postala još gora. Jebeni psihopata Max je sa njima - sada više nemam plan.
Odvaliće me. Djubre bije i ne pita. Bije i rukama i nogama.

- KMS, brate. Ko su ovi pederi? - pametnjaković je uspeo da sklopi jebenu rečenicu.

- Ti si sa njim?
- Da.
- Max, š'a koj kuac prićaš snjim - opa, ima pametnih i medju njima.

Gledali smo se direktno u oči.

- Ništa od svega - mirno je rekao, ne skidajući pogled sa mene.
Iskoračio je i zagrlili smo se.

Špalir nestade i mi se nadjosmo u masi. Muzika nastavi - u meni ponovo poče da teče krv.

Max i ja smo se upoznali prošle godine u istoj varijanti zimovanja - samo sam tada bio sam.
Još jedan krug.

- Gde si smešten?
- Ispade ista varijanta kao i prošle godine. Dobro si?
- Da.
- Dokle ostaješ?
- Tu sam još deset dana.
- Odoh po druga, dosta je popio. Vidimo se na stazi.
- Da, vidimo se. Skijajte opušteno. Tu je brat Max.


* * *


Max je pao sutradan. Panduri su ga pokupili zbog neke kradje žutog.
Slomili su pendrek po njemu.

Morali smo odmah da se organizujemo zbog već vidljive ferke.
Dok smo se mi okupljali, jedan od naših cimera - inače profi mačevalac - iz potpuno nepoznatih razloga je uleteo u fajt sa nekim likovima u diskoteci i poslao ih u hitnu.
Sutradan smo na stazi ekipu sa Palasa provalili po čalmama na glavi.

Primirje je sklopljeno - ali je izazov morao da postoji.

Izazov je glasio - ko mazne najveću stvar je pobednik.
Oni su pobedili.
Zapalili su gojzerice u sve kutiji - iz prodavnice tri sa tri, sa tri radnika.


* * *


Još uvek vam dugujem priču - kako sam se vratio starom zanatu.


.

dijous, agost 02, 2007

Šanž dimanž - Promena nedeljom

Prvi put se desilo na volšeban način.
Sada je sve normalnije.
Jednostavno prestaneš da razmišljaš da li je sve ljudski korektno.

Tog leta u Splitu, sam tek stasao da sam zadjem u supermarket.
Ušao sam samo po toalet papir, pošto sam takodje stasao i za toalete za odrasle - koji nisu uvek bili u potpunosti opremljeni.
A na plaži je bilo dosta ljudi.

Imali su samo onaj u rolni koji je bio obmotan u neki papir, a krajevi ušuškani u rolnu.
Stao sam u red i lagano čekao kada ću što pre izleteti iz ove ogromne ali lepo rashladjene kutije.
Podižući se na prstiće da vidim kako sve napreduje ugledah - Nju.
Prebacih rolnu u levu ruku i dohvatih - čokoladnu bananicu (ne velikim slovima, jer joj je tada to bio samo nadimak).
I tako stojeći - i zanimajući se sa ova dva artikla - otkrih neverovatnu stvar - Da bananica potpuno pasuje u rolnu.

Mome čudjenju nije bilo kraja - kakvo otkriće. Vauuuu!!!!!

- Samo to?! - upita me prodavačica i prekinu me u daljem uzbudjenju.
Pogleda zbunjenog - nisam znao šta da kažem.

Tog letovanja sam se nakupovao toalet papira na komad u rolni da su moji postali blago zbunjeni mojom svakodnevnom opsesijom istim.

Te bananice su bile najsladje na svetu.
Ali celu krivicu snosi, moje sranje i ona glupava prodavačica - Samo to?!

Po povratku kući - evoluirao sam proces.
Pošto moji nisu hteli više da trpe moju zaludjenost toalet papirom, našao sam jednostavniji način - Da istu pojedeš u prodavnici.
Samo i tu je nastao problem - nisam uvek bio raspoložen da unutra jedem a i nije bilo neko okruženje.
Tako da sam jednom prilikom samo ušao i izšetao napolje.
I ništa!!!!

E, od tada sam se odvaljivao sa bananicama. Najveće zadovoljstvo mi je bilo da je skroz očistim od čokolade - ali to je zahtevalo poseban tretman i pažljiv pristup - a onda tako ushićen dokrajčivao krem.
Ko zna šta bi se desilo samnom - i u šta bi se pretvorio - da me moji nisu jednom posadili i blago zabrinuto upitali:
- Zašto jedeš toliko bananica?
Bio sam toliko zgranut i osramoćen da nisam znao šta da kažem.
- U prodavnici zapisuju sve te bananice i nama posle naplaćuju. Nije problem u novcu - nego u tvom zdravlju. Zašto samo bananice - ima i drugih slatkiša? Nemoj toliko da preteruješ sa slatkišima. Nećemo više plaćati - da li si shvatio!?!
Tada nisam bio siguran na koji deo moga zdravlja misle.

Tada tek shvatih koliko sam bio uočljiv i monoton. Bez kreativnosti - bez želje da napredujem.

Odlučio sam da se to više neće ponoviti - i svoje porive sam usmerio ka izučavanju madjionarskih trikova i posebnih metoda iluzije i hipnoze. Fizička kondicija i razgibanost svih delova tela je bila neophodna - naročito zglobova.

Nikada više nisam ni pomišljao da uzmem nešto što nije moje ili nešto što nisam kupio dok se u mojim rukama nije pojavio, takodje na volšeban način, jedan podebeli novčanik - ali ipak je to priča za sledeći post.


.

dimecres, juliol 25, 2007

Kao besan pas - Orgazam Egocentrika

On pati kada ga devojka ostavi.
Njemu je krivo kada devojka ne doživi orgazam.
On bi mogao da joj skine zvezde s neba.
On ne može da shvati da je ona htela samo jedno veče.
Njemu je stalo šta će drugi reći.
On se neće sa drugima svadjati.
On će težiti da se svima dopadne.
On će biti u centru pažnje - i kada nema razloga za to.
On je spreman svima da pomogne.
On je pun saosećanja i razumevanja.

On je Egocentrik.

On je razmaženi psihopata.
Njemu je stalo da ona svrši da bi sebe dokazao.
Ona će se truditi da mu u tome i pomogne - ako je ista kao i on.
On će pomagati drugima da bi sebe uzdigao.
On će biti omiljen - da bi sebe zadovoljio.
Ona će biti ista takva.
Oni su dobar par.


* * *


Osnovana je Agencija za Proveru.
Svako može biti član i svako može koristiti usluge.
Zapravo to je jedna veoma razgranata mreža, čije usluge su dostupne samo onima koji su spremni da na poziv ustupe svoje vreme Agenciji.
Nikada nećete znati sa koje strane može da usledi provera.
Komšije, kolege, prijatelji, rodjaci, slučajni prolaznici, svi profili i zanimanja.
Jedna masovna paronoja će - zatvoriti krug nesigurnosti.

Snimljen je i prvi reklamni spot.
- Dragi, moram da ti obećam nešto - rekla mu je dok su tiho ležali zagrljeni.
- Reci, ljubavi.
- Pozvaću Agenciju, ali samo jednom u našem životu.
- Dobro, ljubavi. Neka njihov broj uvek bude na vidnom mestu.
Zagrlili su se još jače - kao da nisu smeli da puste jedno drugo.


* * *


I posmatrač bi(va) pos(mat)ran.


.

dimarts, juliol 24, 2007

Globus - Prolaz u Fatherland


(Imejlu na ideji hvala - 239 m)


Imam jedno pitanje.
Nije od onih, kada mozak proključa i na kraju blokira.
Pitanje je krajnje jednostavno.

Kako nestaju gradovi i narodi?

Ogroman grad sa desetinama i stotinama hiljada stanovnika.
Ulice, trgovi, vodovodi, društveni život.
Sve zamre u trenutku.
Pesak i zemlja ga prekriju.
Biljke ga sakriju,
Svi, ostali ljudi zaborave na njega.

Onda prodju vekovi ili milenijumi - i odjednom ga neko otkrije.
A onda se pojave veze sa kojekakvim mitovima i narodnim predanjima.
Nadju se podaci u svetim knjigama i davno zaboravljenim zapisima.

I svi se sete!

Na tim lokalitetima se nalaze posude, nakit i razne svakodnevne potrebštine.
Kao da je neko nekada davno - jednostavno izbrisao ljudski rod odatle.
Bez krika.
Bez užasa.
Život je samo utihnuo.

Ovde me ne interesuju, poplave, požari i vulkanske erupcije.

Jednostavno sebi ne mogu da dokučim kako bi sada neko mogao da zaboravi na neku metropolu.
Da u trenutku svi nestanu i sve ostave.
I da nikom ne padne na pamet da ponovo ode tamo, makar samo i u lopovski pohod.

Bolest je možda rešenje.

Neka strašna stvar je odjednom izbrisala sve.
Neka pošast koja dodje, prodje i sve opustoši.
Bez traga da je bila - bez traga da će opet doći.
Bez razloga - bez odgovora.

Onda se setih Černobila.

To je nešto što dolazi kroz vazduh.
Kroz bljesak!

Tren i sve je gotovo.

Isto prodju i pravednici i grešnici.
Isto prodju depresivci i optimisti.
Isto prodju svi!

Samo sa jednom malom razlikom - jedni su se imali i zašto roditi!


* * *


Kada sam bio baš mali, stalno su na televiziji najavljivali svečana "otkrivanja" spomen ploča, bista i spomenika za kojekakve heroje i datume pobede radnih naroda i gradjana.
I tada kamera zumira zbor. I neki ljudi drže govore.
I na kraju kadar je završavao na tkanini koja je prekrivala nešto.
Jedan cim i na svetlo dana se pojavi nešto baš lepo očuvano.

Tada sam se pitao, kako je to toliko dugo skrivano da je tek sada otkriveno.


* * *


Imejl je nekada davno postavio pitanje
- Kroz nekoliko vekova ili milenijuma, kada neko otkrije ski skakaonicu, šta će pomisliti da je našao?


.

dimarts, juny 26, 2007

Stranac

Susret sa sobom.
Dodir ogledala.
Prst na prst.
Stvaranje.
Uništenje.
Večnost.
Svetlost.
Start.

Našao se na startu.

Publika je od tada bila svuda oko njega.
Publika koja je prelazila svoje putanje.
Nije zalazio u tudje trake.
Nije se okretao.
Nije video nikog kao konkurenta.
Trka je bila samo njegova.
Regresija mu je bila strana.
Tupog pogleda išao je napred.

Katkad je trčao - katkad je hodao.
I kada je stajao - kretao se.

Nije nikog požurivao
Nije nikog gurao.

Sunce je peklo.
Kiša je lila.
Noći su bile hladne.
Zime su bile snežne.
Lišće je šuštalo.
Sve je bilo moguće.
Sve se ponavljalo.
Sve se - sve brže ponavljalo.

Finiš je uvek bio moguć.
Finiš i nije postojao.

Finiš je bio metak - ispaljen sa sasvim drugog kraja - svega.
Metak koji će pogoditi njegov mozak.
Metak koji će pogoditi njegovo srce.
Znao je to.

Vidjao je ljude koji završavaju trku.
Vidjao je ljude koji stanu i krenu unazad, misleći da će se tako spasiti.
Vidjao je ljude koji su mahnito jurili ka svom metku.
Vidjao je kako metak - pogodi pogrešnog trkača.
Vidjao je kako trkač pojuri ka tudjem metku - da bi nekog spasio.
Vidjao je kako trkač ubrza tudji metak.
Vidjao je kako metak okrzne nekog.
Vidjao je kako metak pogodi nekog i rasprši se po drugima.
Vremenom je bilo sve više metaka.

Pamtio je one koji su sa osmehom išli napred.
Izbegavao je one koji su smišljali načine da stignu što kasnije do kraja.

Trčale su porodice.
Nekada su trčali čitavi narodi.
Trčala su sva živa bića.
Bila je to jedna velika trka.
Trka bez pobednika.
Trka u kojoj je start već bio finiš.

Jezici nisu bili bitni.
Znanje nije bilo bitno.
Gde si počeo trku nije ništa vredelo.
S kim si trčao nije ništa vredelo.
Šta si radio dok si trčao nije bilo bitno.
Bitan je bio samo stil kojim si išao dalje.

Ljubomorno su čuvali svoj stil.
Svako je čuvao svoj stil.
Sa drugima su delili svoje kvazi stilove.
Delio je svoj stil samo sa onima koji su bili voljni da saznaju.
Delio je svoj stil sa ljudima sa kojima je dugo trčao.
Delio je svoj stil samo u izuzetnim trenucima.

Znao je da nijedan stil nije najbolji.
Znao je da samo na jednu stvar ne sme da misli.
Znao je da ne sme da misli nikada samo o jednoj stvari.
Znao je da - na metak ne sme da misli.

To je bio njegov stil.


.

dijous, juny 21, 2007

Peti osmeh deteta ili Kako ljudi sve pokvare

Biometeorološka prognoza za Srbiju za:
22.06.2007 - PETAK

Nepovoljna biometeorološka situacija iznad našeg područja iziskuje smanjenje fizičkih i psihičkih napora kod svih hroničnih bolesnika uz striktno pridržavanje saveta lekara i boravak u hladovini. Očekuju se povoljniji toplotni uslovi uz dalju preporuku adekvatnog oblačenja. Kao meteoropatske reakcije se mogu očekivati glavobolja, bolovi na mestima starih rana i preloma i pospanost.

* * *

Ustao sam i otvorio vrata.

Sunce je bilo visoko i sjajno.
Podigao sam glavu i zatvorio oči.
Toplota i zraci su se slili u mene.
Celo telo mi se napuni snagom.
Snagom koja poče da me boli.
Snagom koju nisam znao usmeriti.

Podigoh ruke visoko.
Visoko kao da želim da ga zagrlim.
Visoko kao da želim da me uzme.
Sada strujanje posta blago.
Osetih da oko mene nema ničeg.
Osetih da sada tek počinje da se stvara.

Tlo je postalo tvrdo.
Podigoh se na prste.
Sada sam bio još bliži.
Bliži na pogrešan način.
Punim stopalom ponovo osetih tlo.
Zemlja pod mojim nogama.

Osetih dah na mom telu.
Dah milog vetra.
Upletao se u mene.
Dizao me i spuštao.
Počeh da lebdim.
Počeh da letim.

Začuh huk.
Posta život.
Potoci donesoše sve.
Žila je jako kucala.
Cvrkut. Rika. Zvuci.
Mirisi me još više ponesoše.

Nesvestan postah.
Niti u pećini.
Niti u tunelu.
Niti iznad svega.
Niti na rampi.
Nešto je nedostajalo.

Silno sam to želeo.
Želeo sam još dalje.
Želeo sam a nisam znao.
Nisam znao da tada sve nestaje.
Nestaje, jer ne može da se deli.
Sem, kada nadješ deo sebe.


.

dilluns, maig 28, 2007

Paralelopiped


Oduvek sam izbegavao plastiku.

Nisam hteo igračke od plastike.
Nisam hteo da nosim plastiku.
Nisam hteo da unosim plastiku.

Nisam hteo da budem plastičan.

Ni sada nisam ništa bolji - bežim od svih mogućih kartica - koliko mogu.

Piva. Mekovi. Lekovi. Milke. Pasterizovani. Viršle. Kobaje. Baštenske garniture. Akumulatori. Svi multi uredjaji. Bižuterija. Poliester - i svi ti polimeri i kojekakvi hemijski hibridi - neću vas na sebi, oko sebe, još manje u sebi.

Ima samo jedan - koji moram da stavim, jer ipak mi je do života stalo.
Mora se - ali ubi osećaj širine.

Aditivi i moderne gume. E do E.
Čokolade, pića, hrana - sve organska hrana do E.
Rokovi trajanja nemogući.
Sve je baš prirodno do E.

Mehurići i crna pića - aleluja.

PVC je štetan - u bilo kom obliku.
Čak je i plastelin bolji.

Daleko od toga da sam neki Zeleni - ali prihvatam samo one otrove koje znam da svesno uzimam.
Uvaljivanje mi strašno ide na živce.

Dakle, pošto spomenuh da sam još uvek otporan na kartice i druge vrste plaćanja koji nisu od papira, u raznim bojama, sa - geografskim, istorijskim, kulturnim i društvenim obeležjima - u apoenima koji mi jasno ostave utisak mog trenutnog bilansa stanja i uspeha - poslednja nedelja beše više nego upečatljiva.

Zapravo - mentalno - odlično stojim sa svojim saldom.

Retko mi se dešavalo da u žurbi ili nesvesti - pogrešno platim ili zaturim novac u džepove, fioke ili gdegod.
Osim, naravno - jednog fatalnog koktela koga platih 10 puta skuplje - i rekoh barmenu - Ok, zadrži kusur.
Tako je kada se susretneš sa nekim novim novčanicama.

Da ne spominjem one valute koje imaju jači kurs od našeg - da li ima i drugačijih?
Tada mi je potreban ceo dan da se pohvatam u konverziji i preračunu.
Zbog mogućih početnih kikseva - uvek ostavim fond na koji, kao zaboravim.

Već duže vreme sam izbegavao novčanik.
Čak sam i čuo teorije - da oni koji drže novac na gomili - uvek imaju više od onih koji ih lepo slažu kao da ceo život rade na šalterima banaka.

Duže vreme sam nosio spajalicu za novac - dok mi je nisu neki likovi prisvojili.

Tada se vratih na dobri stari budželar.
Mislim da su svi novčanici - pravo malo stecište tajni. Čak i za nas same.

Sve te pregrade pune slika, vizit karti, podsetnika, papirića i ceduljica.

I tako u tom haosu od bitnih i još bitnijih stvari - pronadjoh novčanicu od 5 eura.
Zastadoh i počeh da se prisećam kako je preživela i koliko dugo već se tu krije.
Otprilike se setih i strpah je nazad - jer sam za nju već smislio bolju zamenu, hoću reći namenu.

Na moje iznenadjenje - uspevala je da prebrodi par ekstremnih situacija - i nekako mi vremenom postade bliska, ali je i sama znala da je naša bliskost samo privid.

Dolazeći kući - jasno videh na ulici podebeli i ofucani novčanik.
Stadoh i pogledah ga bolje.
Sada ćeš ga podići i videti da li ima neki dokument - koji ukazuje na vlasnika - rakoh sebi, dok sam nalazio opravdanje da žurim i da to ipak nije moja briga.

Tražeći lične isprave bivšeg vlasnika - pregledah i pregrade da ipak prethodna kontrola nije nešto propustila - ali ništa.

Dok sam tako šnjurao - odjednom ispred mene se otvori deo sa porodičnim slikama.
Jedna veća crno - bela slika sa ženskim mladim likom.
U pregradi preko puta, slike u boji. Kovrdžavi momčić, žute kose. Ćerkica sa kikicama i sa nekim smešnim psom. I još nekoliko manjih fotografija.
Brižno poslaganih.

Tu zastadoh.
Zastadoh sa njegovom celom porodicom.

Nadjoh i ličnu kartu.
Stariji čovek sa mestom boravka u Zrenjaninu.
Ko će ga sada naći - pomislih.

I dok je onaj deo mene što je žurio, već nalazio razloge da je ideja kretenska i da na sebe navaljujem moguću krivicu da sam ga ja opljačkao - pogled mi zastade na mesto rodjenja.
Imotski, Hrvatska.

Jebeš i dokumenta i papire i pare i kuće - ali slike.
Moram mu vratiti slike - i potrčah kući.

Pretrčah stepenike i dok sam otključavao vrata, već je služba 988 bila aktivirana.

- Dobar dan. Broj telefona u Zrenjaninu
- Ulica i broj
- ...
- Prezime
- ...
- Izvolite, zapišite.

- Dobar dan. Gospodina Jovu, molim vas, ovde KMS.
- Evo, sine sada ću mu odneti telefon - reče mi blagi ženski glas.

- Jovo, ovde - javi se dubok ali smiren muški glas.
- Znate, ovaj ... Zovem iz Beograda i našao sam vaš novčanik. Pa rekoh ovde vam je lična karta ...
- A zdrastvena?
- Ne. Nažalost, nema je. Nema ni novca.
- Ma, nije ni bilo novca. Šta je još ostalo?
- Tu su vam fotografije. Neke vizit karte, papirići ...
- Slike su tu?! Lepo. Baš lepo.

Uz dobijeno odobrenje - krenuh u detaljnije prečešljavanje.
Iza pregrade za sitan novac - odjednom se pojavi 5 eura.

- Znaš, sine. Ukrali su mi ga još pre godinu dana. Sva sam dokumenta ponovo izvadio.
- Čekajte! Imate ovde 5 eura - viknuh kao da sam našao zakopano blago.
- Ma dobro.
- Ja bih nekako da vam dostavim. Jel dolazite u Beograd ili da ga pošaljem poštom?

Dok mi je objašnjavao da bih mogao i na autobus da ga pošaljem ili možda da ga dam njegovom sinu koji žvi u Beogradu - pogled mi pade na JMBG.
Prve četiri cifre mi se učiniše poznate - odmah pogledom preletoh na datum rodjenja.

- Oprostite, pa mi smo rodjeni istog datuma - rekoh zgranut.
- He, he vršnjaci, znači - kroz smeh mi reče.

* * *

Oči i uši su loši svedoci ljudima ako imaju barbarske duše.


.

divendres, maig 18, 2007

Kada Mali čovek Hoće Preko Crte

U saobraćaju izbegavajte:
- Vlasnike: nabudženih Yugića, Zastava 101 i svih karavana
- Taksiste i
- Vozače dostavnih vozila

U životu vam je sličan slučaj.

Takodje obratite pažnju na zvučnu i svetlosnu signalizaciju, kao i na mogućnosti nikom predvidive.

Dakle, pogledajmo navedene kategorije vozača - kroz njihovo socijalno - intelektualno - emotivno kolebanje u obličiju koje ih nezadovoljava.

Tip Nabudženog Yugića - potvrdjuje činjenicu da niko nije savršen, dok se neki majstor ne pozabavi istim. To su ljudi željni života - koji umesto dobermana šetaju pinčeve na kratkim povodnicima. Kako li samo izgleda njihov seksualni život? Uvek u stresu da će se na semaforu pojaviti frizirana peglica.

Tip Zastave 101 - je već u startu pobednik medju svim tipovima. Odlučiti se i kupiti ovakva nova kola mogu samo ljudi koji i dalje ne žele da javno pričaju o Staljinu. Motori su za njih maslo kapitalizma, tako da oni za njih ne postoje. To su usamljeni vitezovi - kod kojih se visina osiguranja odredjuje samo štanglom - što inače karakteriše i sve navedene tipove.

Tip Karavana - je mali preduzetnik, koji je to bio ili je tek postao nakon kupovine svog ljubimca. Ovde dominiraju polovnjaci sa izuzetnim karakteristikama. Umesto rotkvica i krompira oni prevoze od plastičnih čaša i tanjira - sve do bele tehnike. Luksuznost njihovih vozila je odavno opevana u seriji "Majstorska radionica".

Tip Taksista - je najemotivniji oblik. Do devedesetih ovo zaposlenje je bilo strogo povereno bivšim zatvorenicima, radi bolje ponovne socijalizacije i rada sa drugarima koje su stekli na izdržavanju kazni. Sada su to najeminentniji psiholozi koje možete upoznati. Karakteriše ih organizovanost ali u principu vuka samotnjaka. Ovaj tip se najbrže ženi.

Tip Vozača dostavnih vozila - je prikriveni Tip Zastave 101, jer ta kola i voze u civilnom životu. S tom razlikom što im je sa službenim autom dozvoljeno i koje bahanalisanje više, jer će to sve ići na teret njihovih gazda. Ova vozila mogu poslužti u nedostatku kvadrata - za razna ljubavisanja.


U svetu bez karoserija, prenosnika brzina i svemogućih lampica - ostaju nam pešačke sposobnosti gde ćemo otkriti da nas hod ne razlikuje samo od životinja već i od surovih mašina.

Hodajmo i smanjujmo guzice.
Hodajmo i podignimo glave, jer su šiberi koliko bili veliki nedovoljni da sagledamo celo zvezdano nebo.
Neka nas preplave mirisi proleća - i zaboravimo na klime i osveživače.

Budimo ono što jesmo - ako baš i ne možemo - onda nam mogu dobro doći ringišpili i vrteške.

Sačuvajmo svoje prohteve - u samo nama tajnim mislima - i nemojmo ostvariti baš sve svoje želje, jer kada sam kao brodolomnik plutao na Pacifiku - želeo sam da stignem do zalazećeg Sunca.
Što sam mu više prilazio - ono se brže pomeralo i tonulo.
Da sam tada stigao - bio bih prvi astronaut koji nije napustio orbitu.

Postavimo ciljeve - i pomerajmo ih lagano iz dana u dan - jer su nam želje jedine vodilje.

Ustvari - željama je najteže.
Strahovi nas posmatraju - dok smisleno gledamo naše rizike.
Obrazi nam gore tada.
Strah životu - često obraz kalja.

Čestito pogledajmo u sebe - onda pogledajmo sebe - i na kraju pogledajmo sve oko nas.

Gledaj stalno!


.

dimecres, maig 09, 2007

Izvin'te me što psujem


Pošto u poslednje vreme imam
nešto manje komentara
odlučio sam da pišem o politici



Jovan Cvijić je još početkom prošlog veka, rekao - U Srba je strast prema politici, veća od strasti za vodjenjem ljubavi.

Ova zemlja je štura da podari velikog čoveka!
Zato takve ljude moramo da čuvamo i branimo.
Zato palanački mentalitet moramo - zaboraviti.

Blato.
Kalj.
Etiketiranje.
Smeštanje.
Ogovaranje.
Podcenjivanje.
Omalovažanje.

Sve lepe reči za one koji žele da protivnike diskredituju.

Banditi koji su prevažišli i Makjavelija, Luja XV, Atilu i kojekakve Šćepane.

Ljudi koji su iz ličnih interesa odlučili da vode druge.
Ljudi koji su odjednom poveli milione drugih.
Amateri i bukači.
Ološ.

Priznajem da me je nacionalizam pokrenuo početkom devedesetih, ali na tom samom početku, otac moga druga me je iznenada prosvetlio.
Gospodin iz stare beogradske porodice mi je pričao o svojim doživljajima tokom drugog svetskog rata.
- I tako KMS, kada krišom odslušam Radio London - sidjem i kupim nemačke dnevne novine.
- Kako to, čika Kosta? Zar ste čitali okupatorske novine?!
- Tako si mlad, a komunizam te je već zahvatio!? Šteta!
- ?
- Vidiš, saslušamo mi šta kažu Englezi, ali me interesuje šta kažu i Nemci - jer istina je uglavnom negde izmedju. Običan čovek mora da napravi - svoju sliku. I molim te bez navijačke politike.

Hajdmo navijači - udrite u drombulje i pevajte svoje jadne himne.
Bodrite svoje igrače - da naprave što bolji transfer.
Upravu napolje i koljite se sa protivničkim taborom - dok keš samo kaplje.

Zanosio sam se sa, beše Pišanom Revolucijom - dočekao iz Padinjaka kolonu koju oslobodi Velika Leka. Kada je završio - završio je.
Spavao sam na Terazijama.
Kada su me u školi pitali - Zar si morao tamo da spavaš?
Rekao sam - Nas nekoliko je bilo most za sledeće jutro.

Prodjoše godine i ja se nadjoh opet u nekoj revoluciji.
Tada je nekoliko nas, bližih pravoslavnoj opciji - otišlo u rivalsku stranku, vodjstva Protesta.
- A jel stvarno?! Oni vode tu celu stvar?
- Zar vam nije malo čudno što su svi u odboru njihovi članovi. Što vrbuju sve koji donesu priloge. Što su vam smestili na trgu.
- Pa, da. Ali nismo baš sigurni.
- Dovidjenja

Zajednički su uništili omladinu.
Zajednički su za dekadu ocrneli buntovničku snagu.
Zajednički su se umeškoljili.

Sve 68-aši!
Da li vi znate, za šta su se borili te famozne '68 u Jugi.

Borili su se - da se skinu beli mantili i da svi obuku plave.
Borili su se za pravi komunizam.

Onda su se '69 osvetili - i ugurali drogu u zemlju.
Bolje neka samo u svojim glavama prave lepše svetove.

Tada su vožnje i počele.

Nekada davno - voz kada stane, dodju krediti, organizuju se radne akcije i sve se sredi.
Ne tako davno - voz kada stane, skidali smo šine koje smo prešli i stavljali napred, samo da se krene.
Sada - voz kada stane, izadju napolje i ljuljaju ga, samo da mislimo da se krećemo.

Stojimo na koloseku prošlosti i čekamo da nas pregazi voz budućnosti.

Nećemo uspeti - dakle opstaćemo, reče bradonja.

Nekada se znalo kako se edukuje politički kadar.
Prvo pioniri, pa omladinci - za to vreme se uče škole, pa ako si dobar sa znanjem i moralno politički - ti dobiješ upravljačku ulogu u nekoj firmi. Prvo imaš deset ljudi, pa sto, pa hiljadu. Pa ako ti se sve kockice slože - povedeš onda sve u propast.
Sada pišonje i slinavci - psiholozi i dramaturzi - drmaju ovim brdima.

Gde ste miševi?!

Pokoreni smo u prošlom ratu - i red je da nas više okupiraju i postave svoju upravu.
Svoju - a ne naše petokolonaše.
Poturica uvek beše gori od Turčina.

I baš me nešto briga šta se menja i ko se glasa i ko se obara.
Samo me interesuje berza i moj profit.

DAjte mi bolje indekse - ja ću se za izlazak pobrinuti.

Hoću diktaturu!
Hoću jednog krivca!
Neću stoglavu aždaju!

Pošto sam nepopravljiv - i opet ću pevati slobodi - pa ako se seti neka i ona zapeva.

Odoše Turci i procvetaše.

Odoh i ja u svoj svet.


.

dimarts, maig 08, 2007

Razor NE, ali i DA

Alejandro Sosa je iz Cochabambe.

Dobar je to bio momak - pacifista, samo prema lokaciji kupanja.

U istoriji postoje mnogo suludih ideja.

Recimo, legendarna Lincolnov predlog:
- Hajdemo draga u pozorište, kod kuće je dosadno.
Booth nažalost, nije mario za umetnost i njegovu dosadu.

Posmatrajući ovaj primer - nasmejaćemo se luckastom predsedniku, ali nećemo uvideti glavnog krivca ove tragedije - njegovu suprugu!

Prosečan vek žene je 81 godina, dok je muškaraca 68 godina. Zašto?
Zato što žene nemaju ženu.
Muževi namerno kraće žive - jer im je to jedino begstvo.

Na sva vrata se udara o potrebama za ženskim kućama. Neke šaljivdžije bi rekli da su to javne kuće, ali ako se ozbiljno sagleda problem uvidećemo da su njihove kuće svuda - ponajviše po salonima za higijenu, lepotu i u ostalim korekcionim i hirurškim ordinacijama.

A gde je muška kuća?

Oterali su nas iz kafana, kladionica, stadiona - svuda ih ima.
Ulaze u rudnike. Vise po čukama. Vrište u koridama. Služe po crkvama. Oru po njivama. Obaraju drva. Ni ragbi im nije stran.

I gde da se sakrije ugrožen muškarac?

Oni naivniji pribegavaju batinama, ali lagano trovanje i psihološko urnisanje - dovodi upravo njih na prvi udar. Uvek sam navijao za varijantu - jastuk posle pijanstva.

Krenimo redom.

Upoznavanje. Zaljubljivanje. Brak. Otrežnjenje.

U brak te najviše teraju oni koji su se već oženili. Zašto?
Kažu da te čeka mirna luka - a ono Pearl Harbor.

Na sve strane one imaju razne kurseve i uputstva - kako da u deset poteza uhvatite muškarca.

I kada pristanete da se venčate. One sve preuzimaju.
Organizaciju. Torte. Pozivnice. Ko će gde sedeti. Ko će svirati. Ko će pevati.
Plaćanje je nebitno - jer taj dan je čekala ceo život.

Čuj - čekala ceo život!?

Proslava pobede i agonije koja tek sledi.
Za muškarca to je samo jedan malo veći ručak, u kome knedle i koske dolaze malo kasnije.

Kada nju uzmeš - uzeo si i njenu majku i celu rodbinu.

Kako je rekla DA - ugojila se u trenutku 40 kilograma.

Počinje sa naivnim pitanjima.
- Kada si došao?
- Gde si bio?
Na ova pitanja - svi odgovori bez foto dokumentacije i 50 svedoka nisu validni.

Pitanja koja počinju sa:
- Zašto ti ... ?
- A, što ti ... ?
- Kako to da ti ... ?
Ovo su najopasnija pitanja - jer ovo nisu pitanja, već konstatacije.

Paralelno se bave prikupljanjem otisaka, dlaka, DNK, kao i slučajne provere mailova, SMS i ostalih vidova spoljne komunikacije.
Poznat je slučaj razvoda - jer supruga nije potkrepila svoje sumnje nalaženjem tudjih ženskih vlasi.
Presudjeno je - da ju je varao sa ćelavom ženom.

Skretanje pažnje je njihov primarni zadatak.
- Kako to da ti je sve važnije od mene?

Vrhunac je - nivo kada samo - uzdiše.
Kao pegla - kada pušta paru
- AUHHHHHHH ili PUFFFFFFFFF.

Definiše i uslovljava kuvanje, sredjivanje i upravljanje budžetom.
Uvek je otac taj koji kvari decu.
- Ja im branim, a ti tako!
Pretnje.
- Videćeš ti, kada dodje tata!
Posledica.
- Nemoj, života ti!
Fenomen.
- Bolje udri mene!

I onda ko im je kriv - kada same traže.

Nisu muškarci roboti sa čipovima - i oni su od krvi i mesa.
Od žena ih razlikuje snaga - jer im mozga manjka.
I kako program da uspe kada ga stalno restartuješ i kljukaš bagovima.

Pošto se radi o psihološkom ratu - odgovor mora biti promišljeniji.

Ili se predaš i ti počneš da heklaš - i zajedno sa njom ogovaraš ili dodješ kući zavališ se u fotelju i uhvatiš svog najboljeg drugara - daljinski.
Krajnosti su najgore - zato postoje divne reči - hobi, sportski dan, preferans, politika, posao i sve one dosadne i bezvredne formulacije bekstva.

Jedan rodjak mi je otkrio jedan od njegovih favorita - TV Dnevnik u 19.30 sati.
Osciluje na svaka tri meseca sa praćenjem Dnevnika.
Posle faze ne gledanja - samo jednog dana se zakuca u 19.30 ispred ekrana, bez ikakvog povoda i najave.
Tada kreću pitanja:
- Što opet gledaš, kada se nerviraš?
- Da li je nešto bitno?
- Kako to da te opet interesuje?
Na sva ova pitanja, odgovor je:
- Molim te, pusti me da čujem šta se dešava.

Narednih pet, šest nedelja je tajac u kući - jer je enigma stvorena - a rešenje radja razne filmove i scenarije.

Posle drugog meseca - ponovo se stvari vraćaju na prvobitnu postavku.

Zato trećeg meseca u 19.30 uzima kaput i izlazi u šetnju.
Nova enigma je stvorena. Tajac.

Kada bolje razmislim - odoh da pravim žensku decu!
Odoh u Boliviju!


.

dijous, maig 03, 2007

Rešetka

Da bi se definisali na ovoj planeti, koji mnogi zovu, Zemlja preživljavamo prvenstveno zahvaljujući vodi i kiseoniku.

Sunčevi zraci su takodje bitni, mada neki vole delove dana bez njih.

Sastavljeni smo od vode koja nas stvara, ali ta ista voda može i da nas uništi i razboli.

Voda nas čuje i sluša.
Voda pamti.

Ovde smo definisani preko koordinata - visine, dužine i širine.
Za površinu ove planete nas drži sila - koju zovemo gravitacija.

Pojma nemamo šta je gravitacija!

Čine nas atomi i njihov medjuprostor.
U zavisnosti od brzine atoma i molekula i njihovog medjuprostora., uspevamo da sedimo, gradimo kuće, hodamo stepenicama, oslonimo se o ogradu - neki umeju da dovedu svoje čestice u takvu rezonancu da mogu da prolaze kroz zidove i da lete.
Takve ljude zovu duhovima ili ih i ne zovu uopšte - nego ih se plaše.

Nije teško promeniti energetski sistem, ali je mnogo teže prevazići moždane kočnice u shvatanju sopstvene materije. Ne trebaju ti Sveštenici Shaolina da bi doznao kako.

Vreme ćemo zaboraviti - jer nemamo pojma šta je.

Zaboravićemo i ostale osnovne postulate koji su nam nametnuti.

Zaboravićemo brak - jer pojma nemamo šta je.

Zaboravićemo kosmos.
Zaboravićemo granice.
Zaboravićemo slučajnost.
Zaboravićemo struju.
Zaboravićemo državu.
Zaboravićemo matematiku i nauku.
Zaboravićemo prazne priče.

Kada se odreknemo svega.
Otvorićemo ruke i pružiti ih ka nebu - tada ćemo se setiti svega.

Setićemo se Adama i Eve - setićemo se ko su nam preci.

Setićemo se da smo zarobljeni - dovoljno dugo da smo počeli i da uživamo ovde.
Ovde - toliko daleko od Raja, tako blizu Paklu.

Osmehni se sada - makar i samom sebi.

Želim Tvoj osmeh - SADA!!!

Smej se očima.

Lepo Ti je - Lepo nam je.

Sada izadji iz fokusa!

Vidiš da možeš.

Lepo je.


.

dijous, abril 26, 2007

Tačkica Beskonačnog

Sudbina.

Pozivni broj za Torino je 011.

Torino je deo trougla bele magije koga čine još Prag i Lion, kao i deo trougla crne magije koga čine još San Francisko i London.

Po meni svaki oblik magije nije dobar.
Nazovi je belom, crnom, crvenom, žutom, roze ili na tufne - svaka remeti tok budućnosti.
Pošto remeti točak sudbine - zupčanik mora negde da preskoči i da nešto promeni.
Isto vam je kao sa bioenergijom - otpušiš negde a ako nemaš pojma šta radiš - zapušiš negde drugde.

Torino je podeljen na pola - ulicom Via Roma. Sa jedne strane je bela, a sa druge strane crna magija.
Via Roma na pola preseca kraljevski dvorac, gde su u podrumima stvarali najveći ezoteričari.
Za ezoteriju je potreban pravi balans obe magije.

Tu je prebivao i sam Nostradamus.
Tu je drugi muzej egipatske kulture u svetu.
Tu je pokrov Isusov.
Tu je putokaz gde je skriven Sveti Gral.
Tu je smišljena tajna čokolade - koju su Savoje menjali za tajnu arhitekture sa francuskim kraljevima.
Tu je Mole.

Torino je bio poslednja prestojnica Italijanske kraljevske loze Savoja.

Grad je podeljen na ravnicu i brdo. Ravnica je po socijološkom i društvenom smislu slična našoj Rakovici (radničko naselje), dok na obroncima brda živi sloj ljudi kao na Dedinju (ali mnogo imućniji, posedi porodice Anjeli, dvanaest venecijanskih porodica i drugih) - ovu direktnu raslojenost deli reka Po, pored koje u hangarima žive Marokanci - koji diluju drogu i jednima i drugima.
Kada se upoznajete sa nekim - ako se doktor - morate reći i čega, jer je rangiranje neophodno.

Kaste nad kastama.

Na levoj strani ćete naći spomenik podignut rudarima koji su poginuli prilikom probijanja tunela nad kojima stoji pali andjeo.
Na toj strani videćete jedan od retkih spomenika u svetu gde konj pada i gine, dok isti takav sa konjem koji ponosito stoji - naći ćete na drugoj strani.

Najinteresantnija je činjenica da je Isusov pokrov u hramu koji se nalazi na levoj strani.
Savoje su se zakleli da ga nikada neće predati Vatikanu - i oni su njegovi čuvari.
Vekovni članovi hospitalaca - vitezovi reda svetog Jovana. U Crnoj Gori se nalaze tri relikvije koje žele da vrate u svoj posed.

Ako mislite da ste u Bolonji videli arkade - pogledajte ih u Torinu. 18 kilometara pokrivenih staza dovoljno širokih da ne primećujete gužvu kada po kiši obilazite ovaj grad.

Šetajući se ovim gradom, koji sam po sebi odaje mističnost i neku tišinu - odlučio sam da obidjem antikvarnice sa starim mapama grada. U njih puštaju samo po jednog kupca, tako da kada sam ušao unutra - imao sam svu njihovu pažnju i potpunu usresredjenost da mi daju odgovore.
Urbanističke karte koje su pokazivali, potiču od 14. veka pa nadalje. Za starije sam morao da im najavim dan unapred da bi ih pripremili i obezbedili.
Tada čovek shvati reči jednog francuskog putopisca sa početka 19. veka, koji je rekao za Beograd: "Grad na predivnoj lokaciji - na ušću dveju reka, ali sa katastofalnom arhitekturom".

Kada sam izašao iz radnje u kojoj sam se osećao kao u komori sa čistim kiseonikom - krenuo sam da hodam ne znajući ni sam kuda. Misli su me nosile. Podigao sam glavu i u uskoj uličici na vrhovima zgrada sa jedne strane video lavovske glave - dok su nasuprot njima stajala neka odvratna i iskežena čudovišta.

Stadoh i videh malu radnjicu - zakoračih i shvatih da sam ušao u malu mračnu sobicu prenatrpanu kojekakvim velikim i malim stvarima raznih kultura i vekova. Iza zastora od resa pojavi se stari Kinez sa dugim usukanim brkovima i pozva me.
Podjoh za njim.
Iz kutije je izvadio tri prstena i stavi ih na moj dlan.
Reče mi - To su Prsteni ljubavi, pokazaće ti boju koju osećaš.
Zašto tri - upitah.
Znaćeš sam - reče mi.

Pogledao sam ih - kada sam podigao glavu - stajao sam opet na ulici - i ispred mene je bio samo zid.

Okretao sam se i gledao - ali nigde nikakvog prolaza nije bilo.

Kada sam došao kući - po prsten sam dao obojici kumova koje sam venčao - da čim počnu da se koškaju sa svojim suprugama prvo stave prstenje - pa tek kada kod oboje dobije tamnoplavu boju nastave da raspravljaju o problemu.

Jedan sam zadržao za sebe.


.

dimarts, abril 24, 2007

Pauza - Stil borbe

Stalno nas plaše.

Plaše nas babarogama.
Plaše nas mrakom.
Plaše nas otrovnim bombonama.
Plaše nas špricevima.
Plaše nas tavanom.
Plaše nas podrumom.
Plaše nas.

Kako posle svega toga da se opustimo i uživamo?

Teraju ih da slušaju svadje.
Teraju ih da znaju divlje zveri.
Teraju ih da urlaju.
Teraju ih da plaču što jače.
Teraju ih da samo njih vole.
Teraju ih da su bezobrazni.
Teraju ih da piju.
Teraju ih.

Kako posle svega toga da se opuste i uživaju?


"Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite - možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva - i mnogi ne umeju da je vide." (čika Duško Radović)

Pitao sam se skoro zašto nema više ljudi koji vole svoj posao.
Pitao sam se - gde su oni stari - konobari, kasirke, prodavačice (svega), poštari, šoferi, lekari, inženjeri, krojači, pevači, sekretarice, direktori - sve moguće i nemoguće profesije?

Sada se zovu - asistenti, estradni umetnici, organizatori, modni kreatori, konsultanti, eksperti - prodavači magle. Ne samo da su promenili nazive nego i ozbiljnost nivoa svog zanimanja ali samo u smeru prema klijentu.

Sećam se čika Pere iz Šanse - upadljivo neupadljiv, u svakoj komunikaciji je imao prednost. Znao je kako ljudi razmišljaju, šta žele, šta hoće - voleo je svoj posao.
Sećao se ponekad zlatnog vremena Poslednje Šanse, Madere, Manježa, Proleća i ostalih kafana. Sećao se boema, pisaca, dama, damica, glumaca, fudbalera i kojekakvih budža i pijandura.
Sećao se aprila u Beogradu. Sećao se i nikada nije poželeo da zameni svoj svet za bilo čiji drugi.
Živeo je svoj život - toliko srećan.

Biti deo institucije - za njega nije značilo da sebe uzdigne, nego stalno novi izazov da institucija bude još bolja i nedostižnija.
O njemu niko nije znao ništa - samo da je dobri stari čika Pera, uvek bio sa osmehom i krajnje uslužan.
Čovek sa stavom. Čovek sa znanjem - kada, kome i kako nešto reći.

Profesionalci kojih više nema.
Gospodinov gospodin.
Batleri komunizma.

Umišljeni mediokriteti. Nikada nećete shvatiti da nema većeg uspeha nego sami sebe da iznenadite i pobedite. Nema toga novca - nema tih počasti.
JES!!!

I kada je sve to bilo? Bilo je u tom gadnom i nesrećnom komunizmu i socijalizmu.
Donese nam demokratija - svašta sa sobom.

Nestade rad - nastade PR i marketing.

Nije bitno šta znaš i koliko vrediš - pitanje je da li to znaš da prodaš.
Ovo je uvek postojalo - samo što sadašnji nivo makijavelizma zgrozio i sebe samog.

"Mnogo volimo da imamo, ali ne umemo da živimo od onoga što imamo. Ništa što imamo ne može da nas učini toliko srećnim - koliko nas može učiniti nesrećnim ono što nemamo." (čika Duško Radović)

Deda-ujak Aka je svom šoferu Kosti davao svaki put kada mu otvori vrata - po jedan dinar.
Niko nije mogao da ga optuži da uzurpira radnika komunizma jer je on to svojevoljno radio uz naknadu.
Uvek postoji način da zaobidješ sistem - samo je pitanje poriva.

Aka nikada nije primetio da su u gepeku znatne količine viskija, cigara, parfema i svile.
Svako je imao svoj hir.

Kosta je bio spreman da uči. Izgledom, stilom i oblačanjem su mogli da mu pozavide mnogi funkcioneri.
Ali on je svesno uvek stavljao do znanja da granica postoji i da je on šofer.

Sadašnje šofere bih pre povezao sa organizovanim kriminalom.
Njihov vrhunac je da - kada gazda ode na spavanje izvezu firmina besna kola po kafićima i splavovima.
Dok vrte ključevima i dele lažne vizit karte - oko ne odvajaju od metalik crnog lepotana.
Strah širi oči a još više nešto tudje.
U krajnjem slučaju i ako im se nešto desi - znaju oni kako će - bezobrazan fazon uvek pali.

Butikašicama i ostalim insektima više bi pomogli pesticidi.
Zato mi je drago kada kažu da padaju kisele kiše.

Znalo se ko je gde - i ko je ko.

Granice su se rastegle dok mi čačkamo nokte.

Baš lepo!


.

dijous, abril 19, 2007

Kada Onde Izadješ - Tamo Ušao Si

Shvatio sam skoro da - Kajanje ubija.

Neko bi rekao - Kajenje ubija.
Isti ti, bi rekli - Poiščite pomoč pri opuščanju kajenja: posvetujte se z zdravnikom.
Ali zaboravimo na trenutak na njih.

Plavetnilo se uzdizalo iznad memljive tavanice.
Visio sam sa belom ružom na reveru.
Uzeh ružu i pogledah je. Divan prizor - bodlje nisam osećao.

Zagrizoh latice i osetih da mi usne trnu.

Osetih njenu ruku na mom telu - osetih da treperim.

Jedan pogled je bio dovoljan - pogled mutan od tekila i mojita.

Sveža nana pomešana sa ružom, kimom i narandžom - potpuno me je oborila.

Bedž na dlanu - na bedžu srce - srce išarano u upleteno.

Ples na pozornici svitanja.

Sedoh u taxi i zaboravih sve.

Ustao sam jutros i polako podjoh po nevoljno ostavljen - poslednji delić sećanja.
Odavno sam prestao da sumnjam u svoj mozak - uvek me je doveo kuda sam hteo.
Uništavao sam ga, ali je on tako uporan i dosledan.

Setih se dima u onom plavetnilu - setih se nogu, grudi i tankih prstiju.
Osetih želju da ponovo uhvatim taj gležanj i prinesem ga sebi.

Noć je zgasnula sa dimom poslednje cigare.

Nikad se više neću kajati - jer i to bejah ja.

Bez znojavih tela - bez uzdaha glasnih - samo pogledi i bezbrižni dodiri.

Dosta - Još Uvek si PIjan!


.

dimecres, abril 18, 2007

Život in Ja

Nisam morao da budem ekološki svestan, a da tokom svojih podvodnih avantura ne primetim tu zelenu napast.

Toliko zelenila na moru i pod vodom je činilo sve aktivnosti dosta otežanim - zato sam sa timom genetičara odlučio da dokučim odakle dolazi. Da dam svetu neko razumno rešenje. Bejah lud - posle shvatih.

Najčudnije je bilo da je bila najpribližnija tropskim algama, ali je opstajala i tokom hladnog zimskog perioda.

Karakteriše se brzim rastom na svim tipovima podloge, te svojim gustim kolonijama sprečava prodor svetlosti neophodne za sve ostale alge i tako izaziva njihovo nestajanje. Osim toga u vodu ispušta materije tipa alkaloida, koje izazivaju izumiranje i svih drugih organizama u okolini.

Krenuli smo sa uporedjivanjem svih poznatih algi ovoga sveta - da bi otkrili odakle potiče. Svi pokušaji uporedjivanja su bili bez uspeha. Na kraju je ostala još samo jedna epruveta sa uzorkom mogućeg porekla.

Genetski materijal se u potpunosti poklopio.

Ostali smo zgranuti.

Poklopila se sa Caulerpa taxifolia - algom koju je stvorio čovek.

Ovu algu su 60-tih godina u Zoo vrtu u Štutgardu stvorili da bi našli rastinje koje će moći da ulepšava i preživi uslove života u akvarijumima.
U Mediteran je dospela početkom 80-tih iz bazena u Okeanografskom institutu u Monaku, koji se prelivao, a nalazi se nadomak mora.

Tadašnji direktor instituta je bio Jean Michel Cousteau.

Bili smo zbunjeni, ali nismo dalje produbljivali ovu temu - već smo odlučili da nadjemo rešenje.

Jedino rešenje su predstavljali tropski puževi - Elysia subornata. Samo su oni mogli da se njom normalno hrane, ali pošto nisu prirodni stanovnici Mediterana - nismo našli rešenje.

Da ne bi došlo do zmija i mungosa i ostalih primera - pomislio sam tada da bih baš voleo da sam sve ovo na samom početku batalio.

Majko Zemljo - Oprosti!


* * *

Uvek sam pamtio neke sulude stvari:
- brojeve telefona
- brojeve tablica
- vrstu kola
- boju kola
- ...

Ovim redom sam ih zaboravljao - kada bih i poslednju stavku izbio iz glave - znao sam da je se više neću sećati.

Odlazile su nečujno - slike su ostajale - trebalo mi je vremena, da se mozak pomiri da ne prepoznaje u približnim oblicima (kola, registraciju, boje kose, hod, glas, smeh, zagrljene parove, naglo otvorena vrata, ...) dolazak imitacija.

Memorija je morala da se očisti - da bi se nova iluzija stvorila.

Zemljo Majko - Hvala Ti!

* * *


Zelenu napast ne možemo ostaviti na milost i nemilost puževima.

JEDRILIČARI - kad napuštate sidrište proverite vaša sidra i lance

RIBARI - proverite vaše mreže i koče

RONIOCI - pre svakog ronjenja proverite vaše torbe i opremu


.

dimarts, abril 17, 2007

Izlaz - Bi Bap

Svaki put kada posmatram
- šta god - setim se da
- i posmatrač biva posmatran -.

Svaki put kada se uznemirim
- gde god - setim se da
- se još neko zato uznemirio -.

Svaki put kada čujem nešto
- koliko god - setim se da
- će još negde neko čuti -.


Svaki put kada nešto napišem
- kada god - setim se da
- ipak sve zavisi od čitača -.

Sve je to GOD
i nema veze sa Trojanom,
već sa Zemljom i Rajom
- Tajne nikada neće BITI osim VEČITE

Tajne da je Zemlja Pakao.

Pokajmo se, jer ipak zaplakasmo po rodjenju, jer stupismo na pozornicu budala.
I gradimo oko nas - ne da bi bilo šta izgradili - već da to - izgradi nas.

Što bi stari Konovljani rekli: "Vidimo se sjutra!"

Ako i dalje ništa nije jasno - odgovor će znati iskusniji pratitelji ovog bloga.
Za one povremene - odgovor ćete - naći na početku ovog posta.


.

dilluns, abril 16, 2007

Zimski san

Leto je tek počinjalo. Ne kao ova sadašnja, nego ona davna srednjoškolska - ona topla sa tako divnim noćima.

Ona leta sa vrteškom u glavi i sa smelošću da budem samo svoj.

Znalo se ko se sa kim druži.
Znalo se ko su smradovi. I oni su to znali.
Dešavalo mi se da odmor provedem na prozoru ne razmišljajući niočemu.
Samo sam osećao da mi je baš dobro.

Bili smo gospodari svojih puteva. Gospodari univerzuma.
Carevi nad carevima.

Još uvek su se znali kodeksi i - vrline i mane nisu još zamenili mesta.

Čitajući razne pisce pitao sam se da li su oni baš hteli da kažu ono što sam baš ja shvatio. Nekada sam toliko grebao ispod površine da sam neke pisce shvatao kao neslućene mozgove. Koliko motiva! Koliko krugova!

Pošto nisam više mogao da izbegavam časove, odlično mi je došla ponuda profesorke srpsko-hrvatskog jezika da odem u biblioteku i sa još jednom devojkom iz razreda se pridružim ostalim učenicima škole koji su pisali radove povodom već nekog bitnog datuma za školu ili naših naroda i narodnosti.

Tema je bila slobodna, a i da nije već sam znao o čemu bih pisao.
Pisao sam o danu kada je moj deda-ujak Aka preminuo. Bio je pravi laf, gospodin, švalerčina, kockar i belosvetski putnik. Dosta smo provodili vremena zajedno i smelo je uspevao da mi utisne prave vrednosti života.

Za svaku novu stranu reč dinar, a za svaku novu devojku sto dinara. Rano sam shvatio gde je bolja zarada.

Pričali su da u životu nije podigao ništa teže od olovke. Od malena su ga mazili i pazili.

Veliku ljubav su mu Nemci obesili početkom okupacije. U jednoj raciji su ga bez veze pokupili i poslali u radni logor u Austriji. Prosuvši kiselinu po levoj nadlanci žigosao se za ceo život. Njegov kompanjon je završio u koncentracionom logoru zbog nepoštovanja radne discipline, a njega je spasio perfektni nemački i poslat je u samostan na lečenje. U samostanu upoznaje lepu časnu sestru koja mu pribavlja odeću i spaja sa pokretom otpora u Beču. U Beču je proživeo ratne godine kod mlade udovice čiji je muž poginuo na ruskom frontu. U zemlju se vratio tek posle rata jer se ispostavilo da informacija o pogibiji njenog muža nije bila tačna tako da se život u Beču završio iskakanjem kroz prozor. Posle šest meseci rodila je sina - koga je posle mnogo godina video na stadionu Rapida, dvogledom iz lože.

Obleteo je celu zemaljsku kuglu. Bio je na svim kontinentima. Čak i na onom ledenom.
Kada je preminuo već je godinama bio u penziji. Još uvek je imao neraspakovane košulje i neobučena odela. Odeća se menjala po aerodromima i kod proverenih krojača.
Obrijan, čist, gospodskih manira, sa osmehom na licu i blago vodnjikavim očima - razoružavao je.

Završivši svoj tekst, zagledao sam se kroz prozor.
Jedna devojka koja je takodje završila sa pisanjem predložila je da se menjamo i pročitamo šta je ovaj drugi napisao.

Pisala je neku pesmu o uspesima naših radnih ljudi i gradjana ili obrnuto. Imala je neke interesantne stilske figure ali sve u svemu ništa bitno.

- Jaooo, pa mi smo pisali o istoj stvari - reče mi razrogačenih očiju.
- Molim!?
- Vidiš, ova tvoja paralela o sečenju drva i crnoj ptici. I ovaj krik tišine. Toliko ima naboja i poklapanja.

Ustao sam.
Stavio sam joj na sto njen rad.
Uzeo moj tekst i predao ga.
Izašao sam i zatvorio vrata za sobom.

Posle toga sam još samo kod Camusa i Stranca nešto grebuckao.


.

divendres, març 23, 2007

Otići od mesa ili Februarski put

Sa čovekom za vezu sam se sastao u Milanu 20. februara, na železničkoj stanici u 10.30 sati po lokalnom vremenu.
Predao mi je koverat i otišao je.

U koverti sam našao kartu za voz i još jedan koverat.

Voz za Veneciju je kretao tačno u 11.00 sati.

EuroStarom sam stigao u Veneciju nesto posle 13.00 sati.

Izašavši iz voza otvorio sam sledeći koverat u kojem je bio još jedan koverat i spisak sa pravcem moga kretanja.

Veneciju sam oduvek doživljavao kao neko čudno mesto, koje ne bih preporučio srčanim bolesnicima i asmatičarima. Jednog avgusta sam noći provodio u kadi jer oka nisam mogao da sklopim od vlage i vrućine. Najviše sam voleo da hodam Venecijom bez ikakve mape i zapitkivanje ono malo lokalaca.
Tako sam jednom bez ikakvog plana uleteo u NATO bazu.

Bez obzira morao sam da se držim pravca kretanja sa spiska.
Pisalo je:
- Kod železniče stanice preći most i krenuti desno;
- Prodji kroz parkić i ponovo predji most;
- Kod stanice gondolijera skreni levo;
- Ne prelazi prvi drveni most, već skreni levo;
- Videćeš most ispod drugog, nastavi pravo;
- Sa desne strane je široka ulica, nastavi pravo;
- Ni preko ovog drvenog mosta, nastavi pravo;
- Preko ovog drvenog mosta predji;
- Drveni most na koji si sada naišao ne prelazi, nastavi pravo;
- Predji Akademiju i idi na trg Sv. Marka;

Glupani!
Izvrteli su me bez ikakvog razloga.
Grand kanal premošćuju Ponte dell' Accademia i Ponte Rialto, kao i Ponte degli Scalzi.
Više nisam hteo da mislim o mostovima, jer je počeo po mislima da se mota i Ponte dei Sosperi.
A to mi se baš nije svidjalo.

Pre nego što sam prešao Akademiju, skrenuo sam desno.
Svaki put svratim u Peggy Guggenheim. Ovaj put nisam imao sreće bio je utorak.

Krenuo sam prema trgu.
Znao sam da prilazim trgu, jer je Japanaca bilo sve više i više.
Oko mene su se redjale prodavnice - Bulgari, Gucci, Prada, Bruno Magli, ali tek kada sam video Armani znao sam da sam veoma blizu.
Iza ćoška i kroz prokurative i hopalac eto mene, a eto i njega.

Do tog trenutka sam bio u svojim mislima i nisam ni primetio da se nalazim usred poslednjeg dana - Il Carnevale di Venezia.
Oko mene su bili oživljeni likovi iz commedije dell arte - Harlekin, Kolombina i čuveni Pantalone. Svi su skoro nosili tradicionalnu bautu. Casanova i dama slobodnog morala bilo je na tuce. Čitave porodice maskirane u veoma skupe i divne kostime činili su prizor bajkovitim.
Pošto sam bio na tajnom zadatku odmah sam kupio trorogu kapu, da se ne bih osećao strancem.

Ova proslava života i uživanja u kome se sakriva identit, otvara mogućnost običnim ljudima da postanu začarani. Oni su sada - sposobniji, lepši, jači, ponosniji, skloni intrigama i nedopustivim ludorijama. Kočnice popuštaju, lanci pucaju - ti si sada neko drugi.
Srećom da više nema hvatanja gusaka i lova na bika kojega su puštali medju ljude. Tada su muškarci na ljude bacali meso i jaja, a žene smrdljivu vodu.

Otvorio sam sledeći koverat.
Avionska karta sa otvorenom destinacijom i vremenom.
Ček i ceduljica.
Na ceduljuci je pisalo
- Uživaj. Zaslužio si. Firma

Da popizdiš i da se najsmeješ u istom trenu.
Glupani su mi priredili lepo iznenadjenje.
Ko bi rekao da će otkriti i deo svoje kreativne strane.


.

dijous, març 22, 2007

Kapija


Desilo se dosta davno.

Odlučio sam da živim i mislim čisto.
Želeo sam da uzvisim sebe kroz sebe.
Morao sam naći sebe u sebi.

Tada sam pokupio neke svoje stvari i otišao u naš stari i napušteni rudnik.

Pradeda ga je otkrio sasvim slučajno, tražeći zaklon od Kačaka.

Rekao je - Ako imate neki problem - tamo ćete ga rešiti.
Niko od mojih, pre mene nije - tako rešavao problem.

Pradeda je putovao vozom, noseći važna dokumenta i novac za potrebe puča u prestonici.
Neko ga je izdao i banda je napala voz.
Uspeo je da se domogne šume.
Dok je trčao bacio je svo zlato, ali dokumenta je čvrsto držao.
Trčeći kroz šumu, upao je u rudnik.
Pošto je izvukao živu glavu, kupio ga je da bi buduće generacije podsećao na trenutak kada je porodično stablo moglo da stane.

Zapravo to je bio davno napušteni rudnik iz doba Sasa.
Kažu da je pradeda - jednom godišnje odlazio tamo na po mesec dana.

Prateći požutelu mapu, stigao sam do cilja.
Kosi otvor u steni su prekrivala metalna vrata na kojima je stajao poveći lokot.
Stari ključ mi je bio u ruci - rdja poče da puca i ja odškrinuh ulaz u okno.
Hladan vazduh izmešan sa memlom me udari pravo u lice.
Zakoračih u mrak, držeći iznad glave staru petrolejku.

Moram priznati da sam bio blago zgranut i oduševljen.
Ogroman prostor vizuelno izdeljen na par prostora, obložen je bio brodskim podom.
Sto sa zelenom čojom, stolice, fotelje, trosed, krevet, plakari, stare škrinje i na moje najveće čudjenje lusteri.
Ipak, je komfor potreban za razmišljanje.

Vreme mi je prolazilo u samoći.
U obližnje selo sam odlazio samo po hranu i poštu.
Sve vreme sam provodio u pećini.
U početku sam čitao, a onda sam počeo da premotavam svoj život.

Dobio sam pismo od oca.
Posle par dana sam ga otvorio. Unutra je bio samo jedan članak.
Neki lik je pisao o mozgu, srcu i duši.
Onda to povezivao sa verom, ljubavi i nadom.
Ubacivao lepotu, opraštanje i dobrotu.
I posle kojekakvih silva altruizma zaključio da je čovek samo čovek.

Držao sam papir u ruci - zagledan u zid.

Odjednom shvatih!!!
- Bez ljudi, bez biljaka, bez zveri, bez svetla, bez svega - ne mogu naći sebe.
Moram ga naći u kompleksnom suživotu sa prirodom.

Te počeh da skačem od sreće i da zahvaljujem pradedi i ocu.

Odjednom propadoh kroz već otruleo pod.
Kada sam otvorio oči, videh da se nalazim par metara dublje.
Ležao sam na dušeku.

He, he imao je pradeda pravo.

Na zidu je pisalo - Čestitam!
Sada si spreman, samo još da popraviš pod, za neke nove klince!

U potpisu su bili moj pradeda, deda, otac, stric i brat.

p.s. Dušek je ležao preko brda zlata.


.

dilluns, març 19, 2007

Površ


Nakon završenog zadatka
dao sam si sebi malo oduška,
te sam se na kratko izgubio u Karpatima.

Dok Vam ne ispričam šta mi se sve
izdešavalo u gradu kanala i mostova
reći ću Vam neka moja zapažanja.


Istorija je dosta štura sa podacima gde bogati kmet, knez, lord, kralj ili car uzima ubogu i sirotu devojku da mu bude životna pratilja.
Dakle, zakoniti brak - a ne zabavljanje.
Prošlost i sadašnjost je pretrpana kojekakvim konjušarima, šoferčinama, majstorima i belosvetskim hohštaplerima i vucibatinama - koji su stizali na presto preko žena.

Muškarci su mnogo veći materijalisti od žena.
Žena može da padne na kola, novac i neke prolazne vrednosti, dok muškarci posmatraju mnogo ozbiljnije materijalni status žena, kao i mogućnost budućeg ulaganja u datu osobu.
Žene su sklonije riziku i trenutačnom bogatstvu - koje može preko noći nestati.

Kao čovek od znanja, imanja, ukusa i stila - moram napomenuti da je površnost najveći neprijatelj ovih površnih ljubavi.

Površne ljubavi su svuda oko nas. Površni ljudi - površno i vole.
Površni ljudi su - najveće cicije i neznalice.
U želji da što manje daju, očekuju da će uživati obilno.
Ali, avaj.
Njihov svet je sirot. Njihovi užici su bez ukusa.
Oni misle da osećaju - a zapravo su senke, sopstvenih iluzija.
U strahu da se podaju - ostaju da bauljaju u svojim kazamatima koje su sami stvorili.
Udarajući o zidove, raskrvavljenih glava se pitaju - zašto ne mogu naći izlaz.
A izlaz je upravo - tu, ispred njih, ali oni ne mogu da prodju kroz sopstvene lavirinte besmisla.

Da bi opravdali svoje nepostojanje - pronalaze opravdanja, u koja samo oni mogu verovati.

Hraniti mačke, pse i razne druge životinje po gradskim sredinama, po stepenicama, po krovovima, po podrumima - je tipičan primer ovakvih ljubavi.
Davati hranu, a okretati glavu na hladnoću i lepotu spokojnog sna na toplom i sigurnom je bezuspešan manevar izgubljenih.

Zato, kažem da su žene jedne napaćene duše koje traže samo blagi dodir ljubavi.
Muškarci je ne znaju dati, jer su zaokupljeni svojim pohodima i otetim plenovima.
Zaokupljeni svojim površnim ljubavima - bez ikakve želje i volje da išta daju.

Žene počinju da sve više liče na muškarce.

Zato često odlazim na svoja imanja - da samo gledam konje kako jure.


.

dilluns, febrer 12, 2007

_ . _ _ _ _ ...

ODLAZIM NA TAJNU MISIJU. Stop
LOKACIJA NEPOZNATA. Stop
RIZIK MINIMALAN. Stop
BEZ PANIKE I BRIGE. Stop
VELIKI SAM JA MOMAK. Stop
JAVLJAM SE. Stop
ČIM SE VRATIM. Stop
BUDITE DOBRO I LEPO SE NOSITE. Stop
VOLI VAS KILO MIKE SIERRA. Stop
KREĆEM. Stop



.

dijous, febrer 08, 2007

Kuda vodi ovaj put? - ili - Šeširdžija

Probudio sam se tog prohladnog majskog popodneva i lagano sklonio neke majce sa sebe.
Roletne su mesecima bile spuštene i nisam planirao da im remetim stanje.

Seo sam na krevet i počeh da prebiram po glavi kako sam sinoć stigao kući.

Praznina je bila velika, ali sam se već navikao na nju.

Intuicija mi je govorila da je sve bilo dobro.
Uzeo sam mobilni i počeh da prebiram po porukama i pozivima, da mi malo osveže sećanje.

Ništa ispirativno da bi mi pomoglo.
Bacih ga na krevet i ustadoh.

Uzeo sam zgužvan novac. Otprilike koliko sam i očekivao. Nije bilo neplaniranih troškova.

Krenuh ka vratima preko kojih je celom površinom stajalo ogledalo.
Stao sam ispred ogledala i pažljivo sam krenuo da posmatram sebe kroz sebe.
Bio sam ceo.
Nikakvih povreda.
Pogledah zube da vidim da li sam možda nešto jeo.

Stajao sam i gledao sebe.
Pomislih, ali brzo shvatih da nije to.

Okrenuh se da razmislim.

Ponovo se pogledah, ali shvatih da nije ni tako.

Stajao sam tako sam u polu tami i posmatrao svoj prizor.

Nikakva naznaka. Nikakav trag. Krenuh slovo po slovo - po abecedi i azbuci.
Nikakav rezultat, još veća konfuzija.

Više me nije bilo briga, ali mi se silno jelo pola praseta ili nešto slično i ljuto.

Pružio sam ruke ispred sebe - ka sebi.
Pomoć nigde nije dolazila.
Prazno.

Tada se otvoriše vrata i ona me pogleda.

Oči su nam se susrele i na njen osmeh odgovorih istim.

- KMS, hajde ručak će - rekla je i zatvorila vrata.

Pogledao sam se prezadovoljno i samozadovoljno.
- Pa, da. Znao sam, KMS - rekoh sam sebi pompezno.

Dok sam izlazio pomislih da možda istetoviram to negde vidljivo.
- Čelo?
- Ma, ne. Suviše otrcano. I šta ako nema projekcije.
- Da, ali možeš da se preseliš i da živiš pored jezera.
- Hm, da. Sjajna ideja.
- Odoh da kupim oglase.


.

dimarts, febrer 06, 2007

Kao mačka Ti - kao Ja

Stajala je ispred mene i želela je da je pomazim.
Želela je mala maca dodir.
Želela je razlog da me ogrebe.
Želela je nagonski i svesno.

Tu noć je prespavala.
Kao i mnoge druge.
Spavala je, dok je miš grickao svuda oko mene.
Grickao i crviće puštao.

A sada želi šolju mleka.
Kako da joj kažem da sam kupio mišomor.

Nekako iz trećeg plana, što bi rekli Ličani, pojavio se Rz Brzotrz i ponudi mi mišomor kao rešenje za odstranjivanje tih poganih glodara.

Možda i ne bih prihvatio ovakvu ponudu da tada nisam pratio film Čaruga, a scena je bila krajnje plemenska i perverzna, silno želeh da se vratim i nastavim gledanje filma bez ijednog propuštenog detalja, te kupih ponudjeni aparat - onako s nogu i negledajući šta mi je u rukama, nastavih sa ogromnim uzbudjenjem da iščekujem nove dogadjaje i sentence.

Mirišljava i svilena je ležala ispod stola. Čaruga joj je prilazio.

Tada mi je opet prišla, sa nožem iza ledja.
Naglo sam je uhvatio - i zavrnuo ruku iza ledja.
Izbacio sam je kroz vrata - skroz.

Okrenuo sam se, a miš je stajao sa osmehom i zadovljno trljao rukicama, dok su mu dugi brčići štrkljali kroz vazduh.

Tada se setih Mikija, Garfilda, Džerija i svih umišljenih glodarskih nakaza - zgrabih stari zardjali tomahavk i pogodih nasmejanog. Osmeh mu je ostao, stim što se ukrstio sa novim uspravnim prorezom.
Zapravo tada shvatih da simetrija i nepostoji.
Tomahavk je prepolovio i moju kuću.
Nestala je.

Okrenuo sam glavu, ali mala maca je bila samo jedan sluzavi puž.
Puzala je uz oštricu brijača. Tako polako.
What the wonderfull world.
Gledao sam, a ona je puzala i ostavljala svoj sluzav trag.
Uspela je.

Pogledah na dom, ali tu je bio sneg i puno zbijenih kućica i mnogo puteljaka i svuda je bio sneg.
Tada sam je video. Bila je u crnom i stajala je ispod nekog granja.
Brala je pelin.
Rekla je - Još nema 21 kilogram.
Bilo je tako idilično.

Okrenuh glavu na drugu stranu.
Bol je bio svuda. Samo nije bilo straha.
Suza je bilo, ali očiju nigde.
Samo je jedan stari sat otkucavao i gromko mi javljao da su mu skazaljke stale.
Sve je bilo prazno i samo jedna razjapljena usta su bila u kriku muka i tišine.
Odjednom je mak počeo da cveta.
Mak je preplavio ceo pogled.

Tada pomislih - to je Kosovo i probudih se u znoju.


.

divendres, febrer 02, 2007

Run(A)waY

Prvi put sam pobegao od kuće sa šest godina.
Nije da sam baš želeo, nego sam gledao neki film.
Našao sam neku krpu na kvadratiće. Napravio zavežljaj u koji sam stavio parče hleba i malo sira, par bojica, nekoliko igračaka i jedan mnogo vredan i sjajan kliker - najlepši od svih.

Stavio sam zavežljaj na oklagiju, nju na rame i krenuh tako u beli svet.

Stigavši do vrata od stana, naišao sam na prvu prepreku - gornju bravu. Pokušavajući da je prevazidjem, bio sam i uhvaćen - i sa velikim čudjenjem vraćen.
Cela porodica je bila zgranuta i zamišljena, ovim mojim postupkom. Stalno su nešto šuškali i kada bih se pojavio, počinjali su da se smeškaju i da me miluju i tutkaju kojekakvim slatkišima.
Čak mi je i stariji brat dao da se igram sa njegovim igračkama. Počeli su da dolaze neki stariji rodjaci da pričaju samnom, čak i neki čika sa naočarima i malom bradicom.
Taj je bio najdosadniji.
- Šta ti smeta?
- Da li te je neko tukao?
- Da li se tvoji svadjaju?
- Da li te nešto boli?
- A gde si ti to krenuo?
- Šta vidiš na ovoj slici?

Odlučio sam da ćutim i da stalno sležem ramenima. Počeo sam da hodam tako što sam krivio noge u kolenima, kao i glavni junak u filmu.
Mislim da ih je to još više potreslo.
Od silnih slatkiša sam i apetit izgubio. Što je tetkama, značilo da je stvar krajnje ozbiljna.

Ko zna koliko bi to potrajalo kod njih, da jednog popodneva nisam video film o nekom gusaru.
Stavio sam maramu na glavu, nož medju zube i počeo sam da skačem po nameštaju.

Posle toga su mi bili zabranjeni filmovi sa odredjenim žanrovima, najviše horori. Filmovi gde stradaju cele porodice su bili naročito sankcionisani.

Prvu knjigu koju sam pročitao bila je Odisej i moram priznati da sam mnogo plakao na kraju, jer sam hteo nastavak. Nastavak nije bio moguć iz krajnje opravdanih razloga.

Posle svega sam ostao dosledan ideji bekstva, tako sam bežao iz škole, veza i svakakvih oblika koji su zahtevali odredjenu formu ponašanja. Najviše sam se plašio kada sam bežao od sopstvenih ideja.

Prva ozbiljna veza je bila okončana rečenicom:
- Moramo prekinuti u paroksizmu naše ljubavi.
Bio je to period kada sam upravo završio Zločin i kaznu, koju sam čitao slušajući sve vreme Labudovo jezero.
Tada sam živeo sam sa bakom, a negde sam morao da se projektujem.

Posle toga sam uleteo u period Hemingveja. A zvona su uvek zvonila za kraj ili početak.

Postoje razna bekstva. A bolje od bekstva nepostoji.

Jedan kolega mi je objasnio razliku izmedju prezimena Bjegović i Begović.
Jedni su bježali, dok su drugi begovali.

Ili će me nešto zračiti ili ozračiti, zavisi samo od inteziteta istog.
Bekstvo kao alternativa je uvek aktuelno i spremno da nas pobedi.
- Kako misliš da te uhvatim kada stalno bežiš?!
- Beži, beži, stićiću te ja!
Da li su i drugi bežali od mene ili sam ih ja naterao na to?
Da li su shvatili, pre mene da će neko na kraju pobeći?
Da li je ostanak hrabrost?
Kada prestanem da bežim, da li ću biti uhvaćen - svojom voljom?
Bežim od nečeg, da bi mi negde tamo bilo bolje. Da li je bolje?

Godine su prolazile a ja sam sve više shvatao da je meni Beograd bekstvo, tako da sam mu se uvek vraćao.

I zauvek su živeli u sreći i ljubavi - najbolje bekstvo od kraja.


.

dimarts, gener 30, 2007

Business in Moldavia

Kada Vas trudnjača prozove jedanput, nije strašno.
Ali, kada Vas ta ista trudnjača prozove sledeći put
i to direktno i eksplicitno
- sumnjajući u verodostojnost Vaših "navoda" -
svaki pustolov i avanturolov bi se osetio krajnje mizerno.

Krajem 90-tih sam se zanimao za pisanje i životni smisao Meše Selimovića.
Fokusirao sam se na njegov život, krajnje bizarno - zbog vica o Muji i Hasi koji sam čuo u jednoj buregdžinici na obroncima Ilidže.

Haso: Bolan Mujo, jel' si ćuo?
Mujo: Šta, bolan Haso?
Haso: Nema više Meše Selimovića.
Mujo: Joj Haso, ko će sad biti pisac.

Krenuo sam sa trupom novopazarskih Derviša na put do Moldavije, gde su imali zakazanu turneju - medju Gagauzima i ostalim Moldavcima.
Nisam nešto bio lud za Dervišima ali mi je bilo bolje da krenem sa njima nego za ostatkom romana.

Neki etnolozi Derviše povezuju sa Škotima i Grcima, a neki nalaze vezu medju svima preko Indijaca i u nešto kraćoj varijanti i kod Indijanaca - ali suknja ili haljina je bila sastavni deo skoro svih kultura.
Bez obzira na sva mišljenja, dužina mi je taman koristila da uvijem u njih neke sitnice koje sam poneo mojim prijateljima na istoku Moldavije.

Sa antropološkog stanovišta mislim da su im najbliži bili Hašašini, ali da su se vremenom stopili sa Karlosom.

Stigao sam 27. avgusta na Dan nezavisnosti i želeo sam da se vratim 31. avgusta na Dan rumunskog jezika, ali okolnosti su učinili svoje - dan pre moga dolaska ukinuti su svi državni praznici i uveden je Dan vina.

Preko Baltia smo stigli u glavni grad Chisinau, a odatle sam se sam uputio u "otpadničku" republiku Transdnjestar i njihov centar Tiraspol.

Sve u svemu mnogo plave boje i nigde ravnog dela puta.

Vinograda ima na pretek, ali nema ko da radi. Pričali su mi da Krakovija ima podrum vina stotinama kilometara dugačak i da se u prestoničkom restoranu Koliseum ne može ništa drugo naručiti osim pravog moldavijskog vina.
- Rusi piju noću, a Moldavci kadgod hoću - kažu meni domaćini.
- Pa, jel hoću? - pitam ja njih.
- Hoću, hoću i danju i noću - povikaše svi u glas.

Tada mi donesoše buteljke od 0,7l i ja se pokolebah. Setih se bolovanja pod takvim poljskim, češkim i hrvatskim pakovanjima. Recite da sam dokon ali bez 0,75l ništa ne dolazi u obzir.

Zato pohitah u otpadničku republiku i izgrlih se sa baćuškama, dok sam im predavao neke upaljače koje se koriste u atomskim podmornicama u Beringovom moru i ... (pa ne smem baš sve da otkrivam).

Zgrabismo po 2,5dl vodke i pevasmo podsibirske pesme, dok jutro nije počelo da svanjiva i da nam najavljuje skori rastanak.

Za razliku od vina, za Moldavke mogu da potvrdim verodostojnost tvrdnji.

Obećavam da ću sledeći put biti manje podozriv i poslušati savet dragih nam blogerki.

U organizovanju koncerta sam učestvovao samo u smislu svetlosnih efekata. Rekli su mi da je bio pravi rock & roll.


.

dimecres, gener 24, 2007

Yello, Yello - i u trudnoći imaš lepo telo!

1. Sa pet godina imao sam seksualne fantazije, kojih se i dalje sećam.

2. Sa jedanaest sam spavao sa dve drugarice na zimovanju. Išli smo sami.

3. Tokom srednje škole sam imao nadimak - Doktor. Nikad me nisu uhvatili. Toliko sam zaradjivao da su meni sankcije stigle tek '96. Par godina po zatvaranju ordinacije.

4. Tokom fakultetskih dana, imao sam trip da osnujem obaveštajnu službu.

5. Helikopterom sam čuvao ovce u Australiji. Branio delfine u Japanu. Lovio leptire u Brazilu. Pripitomljavao divlje lemure u Ekvatorijalnoj Gvineji. Spuštao se kanuom niz Viktorijine vodopade. Bio vozač rikši u Indiji. Švercovao bajseve iz Kine. Održao prvi rok koncert u Moldaviji. Uzgajao tulipane u Kolumbiji. Putovao sam kroz vremenske kapije. Radio na naftnim platformama na Aljasci. Bio sam kuvar, vrtlar, lučki nosač, poštar, bejzbol igrač, vudu vrač, pilot i ambasador. Paris se toliko primila na mene da je htela da mi prepiše sve što ima - oduvao sam je, jer nema ništa što meni treba. I još nešto, učestvovao sam u Slagalici (Milka Canić je nevidjena brbljivica, ne mogu da snime emisiju od nje).


(šta je tražila to je i dobila - Yello)


.

Čari

Gubitak i jedne kapi krvi, menja celokupni sistem čoveka.

Šta se dogadja ženskoj populaciji u periodu kada nemaju mesečne cikluse, možemo samo da zamislimo.
Kada su nezrele ili prezrele, teško je definisati.

Zato jedini trenutak zrelog doba kada nemaju značajan gubitak krvi je samo u periodu trudnoće.
U tim trenucima bi trebalo da budu najbliže muškom poimanju stvarnosti, ali tada imaju preveliki problem sa hormonima.

Kako li je tek muškoj populaciji koja ceo život, boj bije sa hormonima a nikako da se porodi?

* * *

Poslednje dve godine gimnazijskih dana, klupu sam delio sa prijateljem Andrejem koji mi je svaki dan pričao jedan te isti vic.
Stigao je u naš razred iz Erevana, Jermenija. I dizao je iz bendža 120 kg.
Dakle, morao sam da ga slušam - ako sam želeo da imam odličnu ocenu iz ruskog.

Akteri vica: Čika Gliša i kornjače Maša i Liza
Mesto dešavanja: Pustinja
Vreme dešavanja: Nije bitno, jer vremena i nemamo previše

Gladni, žedni i bosi - pustinjom su se kretali Čika Gliša i kornjače Maša i Liza.
Mislili su da je svemu kraj.
Tada ugledaše konzervu sa mesnim nareskom i obradovaše se.
Ali njihova nada je bila kratkog veka, jer shvatiše da glad neće nikog da čeka.
Nisu imali otvarač za konzerve i to je bio fakat.

Zato odlučiše da izvlače slamke.
Ko bude izvukao najmanju slamku, krenuće u potragu za otvaračem.
Čika Gliša je bio te sreće.
Te se pozdraviše i Čika Gliša ode u potragu, a kornjače ostaše da čuvaju konzervu.

Posle 5 (pet) godina desio se istorijski trenutak kada su kornjače progovorile.
Maša se obratila Lizi.
Maša: Hajde da otvorimo konzervu, ko šiša Čika Glišu!
Liza: Nemoj, Mašo. Nije fer prema Čika Gliši.

Posle još 5 (pet) godina, Liza pogleda Mašu.
Liza: Hajde da otvorimo konzervu, ko šiša Čika Glišu!
Maša: Nemoj, Lizo. Nije fer prema Čika Gliši.

Posle još 5 (pet) godina, Liza i Maša se pogledaše i rekoše u glas.
Maša i Liza: Hajde da otvorimo konzervu, ko šiša Čika Glišu!

U tom trenutku iskače Čika Gliša iza obližnjeg žbuna i viknu.
Čika Gliša: AHA! Tu sam Vas čekao!

* * *


Salem je gradić na obali Atlantika, tridesetak kilometara severno od Bostona u američkoj državi Masačusec

Basnoslovno bogati trgovci pozivaju u Salem arhitekte, drvodelje, skulptore i slikare kako bi podigli što velelepnije palate, pa zato danas u gradu postoje muzeji prepuni umetničkih predmeta donetih iz Azije, Afrike i Okeanije.

U Salemu je u 17. veku zbog veštičarenja pogubljeno 13 žena, šest muškaraca i dva psa.


Sve je počelo 1692 godine, uistinu, nedužno, kada su Beti, devetnaestogodišnja kći sveštenika i njena jedanaestogodišnja rođaka Abigejl, slobodno vreme počele da provode slušajući crnu robinju koja im je pričala bajke sa Barbadosa o vudu čarolijama i magiji.

Jedna vrlo zrela a druga nezrela, a lišene sopstvenih maštarija, sa slašću su se prepustile svojim željama pod okriljem crnog kontinenta.

Lišene svake aktivnosti koje su njihovi kalvinistički roditelji smatrali grehom, i druge devojčice su počele da se okupljaju slušajući uzbudljive priče robinje sa Barbadosa.

Vrlo brzo su maštarije adolescentkinja počele da dobijaju oblike histerije - devojčice su vrištale u snu, grčevito se trzale, bezrazložno glasno smejale. Nesposoban da otkrije ma kakav uzrok ovakvog ponašanja, lekar je procenio da su Beti i ostale devojčice pale u “demonske ruke”. U pomoć su pozvani sveštenici iz okolnih mesta a uplašene devojčice su optužile robinju i još dve žene da su veštice. Tri nesrećnice su ubrzo uhapšene, a devojčice su nastavile da otkrivaju “agente” djavola.

Treba znati da je Salem tada bio podeljen na selo i grad, i da je selo želelo da postane nezavisna parohija. Medju susedima je bilo mnogo sporova oko medja i vlasništva nad zemljom. Sem toga, seljaci su videli da se grad zahvaljujući trgovini brže bogati.
Iza zavisti, ali i hladnog i doktrinarnog puritanizma, ključala je netrpeljivost i želja za odmazdom.

Histerične devojčice upirale su prstom na muškarce i žene iz susednih ili imućnih kuća, a u opštoj pometnji u zatvoru se kao veštica našla i petogodišnja Dorsak.

Svako je postajao sumnjiv, a formiranje suda sastavljenog od poznatih pravnika iz šireg regiona nije bitno popravilo situaciju. Naime, sudije su smatrale dokazom da je optuženim zavladao demon, a direktno priznanje bilo je neretko iznudjivano mučenjem, kao i neobičnim ponašanjem devojčica prilikom saslušanja osumnjičenih.
Od 27 osudjenih muškaraca i žena, 19 je bilo obešeno, a uporni Žil Korej, koji je odbijao nadležnost suda, podvrgnut je staroj engleskoj kazni slaganja teškog kamena na grudi, pa je i on preminuo posle dvodnevne torture.

Prema priči, veštičije sudove ukinuo je sam guverner lično, pošto je i njegova žena optužena da je veštica. Svedoci su priznali da su lagali, a porodice žrtava su rehabilitovane.

Salem nije poznat samo po ovom mračnom periodu.

U ovom mestašcetu je 1877. godine Aleksandar Graham Bel prvi put isprobao telefon, telefonirajući svom asistentu u Bostonu.
Ovde je smeštena i najstarija američka fabrika čokolade, kao i dom prvog američkog milionera Eliasa Derbija.
Tu se nalazi i Muzej voštanih figura urađenih u Londonu, a turisti mogu da obiđu i Muzej pirata Nove Engleske, sa njihovim blagom i predmetima sa potopljenih galija.

Da su u ovom gradu zaista spaljene žene koje su proglašene vešticama, svedoči i crtež veštice u zaglavlju gradskih novina, amblemu gradske policije, kao i naziva gradskog ragbi kluba.


.

dilluns, gener 15, 2007

Lutke i Lutkice

Ovih dana sam veoma loše spavao.
Sanjao sam čudne ljude.
Sanjao sam čudne stvari.
Sve je bilo potpuno stvarno.

Danas nije radio lift.
Krenuo sam da se spuštam.
Stepenik po stepenik.

Stajala je na dnu poslednjeg stepenika na drugom spratu.
Ustvari, ležala je. Svetlo ju je obasjavalo celu.
Plava, otvorena i odbačena.
Prošao sam pored nje, pitajući se kakav čovek treba da je skot da bi se na putu kući ili na putu na put, odrekao i od sebe odbacio tako praznu.
Da li stvarno misli da nikad više neće tuda proći?
Da li stvarno misli da će je neko drugi podići?
Da li uopšte nešto misli?

Nisam je ni ja hteo podići.
Proći ću opet danas i ako bude i dalje ležala dići ću je i baciti je u kantu.
Baci ću plavu, otvorenu i odbačenu kutiju - išlera.


* * *

Duševne bolnice su uvek zavisile od države.
Pravljene su van grada.
Higijena nije postojala.
Lekovi nisu bili izmišljeni.
Samo jauci, urlici i vanprostorni krici.
Primalni vrisak.
Vrisak u prazno i ništavilo.

Bez svetla. Bez hrane. Bez dodira.
Čekali su svoje dane - dane nekog novog ludila.
Naskakivali su jedni na druge. Radjali su se mutanti, koji nikada neće videti svetlost dana.
Mokrili su svuda. Mazali su se izmetom. Jurili su pacove i plašili zveri - jer oni su bili to.
Nisu reagovali na reči - samo na piskav fijuk biča. Duboke rane na njihovoj koži ukazivali su da su vremenom postali sve otporniji na bol.
Kontrola nad njima nije bila moguća.
Osećaji davno zaboravljeni.
Igri su bili skloni, samo što granice nisu bile predvidljive - kraj je uvek bio krvav i ljigav.
Kretali su se u mraku tražeći hranu. mnogi su počeli i sebe da jedu.
Za njih raj nije postojao - jer su živi bili odredjeni za pakao.
Pakao sopstvenog uma, večitu vatru svoga tela i bezizlazne zidine koje su ih čuvale od onih koji su ih se toliko plašili da bi im obeležili sudbinu iz proste predostrožnosti prema sebi i svojim bližnjima.
Život pod moranjem.

Država je odlučila da svim muškim jedinkama pokloni loptice gumene, dok je ženkama namenila ogledalca od srebrne folije na gumenim držačima.

Muški su se gadjali lopticama i njihova igra je bila manje opasna od pripadnica nežnijeg pola.
Shvativši svoju lepotu svaka je želela da bude još lepša, trudeći se da do vrha dodje lakšim putem, eliminacijom konkurencije. Osim za sopstvena zadovoljenja, za odstranjivanje lepših su se izvrsno pokazali držači.

Ovim poklonima je država uspela da razdvoji dva pola i izrvši unutrašnju selekciju u okviru samo jedne grupacije, stim što su preživele - starije, ružnije i ratobornije jedinke koje su bile sklone bolestima i zarazama širokog spektra.

"Najlepše" su se podavale ne baš "najlepšim".

Mutanti su nestali.

Država je počela da deli loptice i ogledalca i zdravim članovima društvene zajednice


* * *

Ovih dana sam veoma loše spavao.
Sanjao sam loptaše i manekenke.


.

dijous, desembre 28, 2006

Komunikacijo Moja Srećno

(Post za sve musave i slinave - matori i dosadni magla)

Deco, da li ste čuli priču o Šumskoj Novoj Godini?

Jeste?

Ako niste, sedite tiho na krilo moje da Vas povedem na jedan dalek put.

Ne tako daleko, tu odmah iza prvih zimskih noći i belih svitaca ima jedna šuma gusta.
Tu u slozi i sreći žive životinjice razne.
I veliki Meda i mali Miš. I mudra Sova i veseli Zeka.
Tu je mnoštvo ptica i veverica par. Male Srne, opasni Vuk i dosadni Zvrk.
I Magare ima jedno i čak strašni Lav. I mnoge još razne zveri i zverkice.
Družina je vesela to.
Vole se i ljube svi - to je tako i neka niko ne posumlja u to, jer će ućutati ptica poj i priči ovoj doći će kraj i kratak spoj.

Dakle.

Žive za svaki dan.
Podjednako vole i Proleća budjenje i leta Hlad i jeseni Miris i Zime sklad.
Ako si dosta mlad - znaj da je sklad - kada ti je sve potaman, ali ti nešto ipak nedostaje.
To Vam je kao kada Vam je mnogo lepo a znate da će uskoro neko reći
- E, dosta je bilo.
Ili kao kada vidite da napolju pada sneg i da je skroz prekrio breg i jedva čekate da istrčite da se grudvate, sankate i Sneška Belića pravite, a neko baš tada kaže
- Srećo, šal ponesi!
Ili kada se mnogo dobro najedeš, a neko kaže
- Hajde, još jedan zalogaj mali.
Sada znaš šta je sklad.

Zima u šumi je prelepa za sve, čak i crvčak po okupljanjima svira.
Igraju se.
Skaču.
Po snegu se valjaju i krošnje drveća tresu.
A kada je baš hladno i kada padne mrak, tada jedni kod drugih idu i smeju se i razne poslastice jedu.

Samo im je jedno žao.
Što Deda Mraz kod njih neće da svrati.
Svake godine, u Noći poklona, vide ga na nebu kada leti visoko i mašu mu i zovu ga, ali ništa - on odleti dalje.
Zato su se ove godine skupili svi kod Zeke da se dogovore i na vreme pošalju svoje želje Deda Mrazu.

Svako je nacrtao šta je hteo i šapicama su se ispod svake želje potpisali i pismo su zalepili i Vetru dali da odnese.
Čekali su dva dana, jer se Vetar nešto prehladio i mnogo je kašljucao. Kada je ojačao uzeo je pismo i u velike, veliiiikeeee visine podigao i do Deda Mraza poneo.

Jaooooo, što su bili svi srećni i zadovoljni. Veselo su trljali njuškice i jedva čekali svoje poklone. Otišli su da spavaju i nove želje da sanjaju.
- Kada dobijem ogromnu šangarepu, kako ću je preko cele zime grickati, mislio je Zeka.
- Jedna debela vunena kapa, bi mi baš prijala, reče Meda.
- Hm, nove naočale mi baš trebaju, mudrovala je Sova.
- Orasi, orasi svi u jednom ogromnom. Mljac, skakutale su veverice.
Bilo je tu svakakvih želja i prohteva. I velikih i malih. I nekih smešnih i nekih potrebnih.
Svi su zaspali i sa nestrpljenjem čekali svoje poklone.

Smenjivali su se dani i noći. I veče poklona se bližilo.

Došla je i ta noć.

Kako su samo svi bili uzbudjeni, ali neverovatno mirni.
Ali kada se na nebu pojavio Deda Mraz - Svi su povikali u isti glas.
Uraaaaaaaaaaaa!!!!!!!!

Deda Mraz je leteo, ali je iz trenutka u trenutak bio sve dalji od šume.
Kako su samo svi bili zagledani u nebo, čak je Miš i suzu pustio ili je to bio Pingvin.
- Opet će otići?!

Ali onda su se saonice naglo okrenule pod škripom zvezdane prašine i Deda Mraz je munjevito sleteo medju njih.

Tišina svuda nasta!

Deda Mraz!!!
POKLONI!!!

- Ho, ho, ho! Zdravo, deco.
Za malo da Vas mimoidjem. He, he šta ste se uplašili. Samo sam se šalio.
Evo poklona. Pridjite bliže.

Pojuriše svi ka njemu i počeše u mestu da cupkaju kada će doći red na njih.

- Malo ste me iznenadili sa željama ali ako, reče Deda Mraz.
- Za Zeku, velika raketa.
- Za Medu, šerpa.
- Za Sovu, autodrom.
- Za Veverice, lopta.
- Za ...

- Deda Mraze ali mi nismo to poželeli, reče Zec.
- Šta ste tražili, to ste i dobili, reče Deda Mraz.
- Ono što smo tražili - nacrtali smo, reče Sova.
- Sledeći put - napišite Vaše želje, reče Deda Mraz.
- Ali mi ne znamo da pišemo, rekoše svi u glas.
- Hm? Deco moja to nije lepo, reče Deda Mraz.

Pokupi sve poklone a ispred njih se stvori velika tabla sa slovima i brojevima (inače mali dokaz da teleportovanje postoji), te Deda Mraz uskoči u svoje saonice i u oblaku snega nesta u Noći poklona.

Deco, čitajte i pišite i snagu za glavicu čuvajte.
Deco, znanje je veliko bogatstvo - a mašta još veće.
Deco, sanjajte i kada ste budni, ali znajte da možete sve to i napisati a ne samo osetiti.

Deco, Hvala Vam na Vašoj pažnji!!!
Srećni Vam praznici i putovanja!!!
Do vidjenja!


.

dijous, desembre 21, 2006

Pamflet ili Manifest

Kserografiju je 1937 godine otkrio Cherster Carlson.
Preko 20 kompanija bilo je kratkovido, kada su odbacile Carlsonovu ponudu da razvije tu tehnologiju radi upotrebe u državnim institucijama i poslovnom svetu.
Ipak, 1947. U Njujorku, jedna firma – koju danas poznajemo kao XEROX – sklopila je sporazum sa Carlsonom.

Reč kserografija je složenica od dve grčke reči i u slobodnom prevodu bi značila “suvo pisanje”.

Da bi dobili otisak na papiru potreban nam je bubanj kojega nabijemo statičkim elektricitetom a na koji projektujemo sliku laserom (ili na starijim fotokopir mašinama kroz sistem objektiva). Tamo gde laserski zrak, odnosno svetlost, padne na bubanj, naboj nestaje, a na bubnju ostaje latentna (nevidljiva) slika.
Potom namagnetisani valjci na bubanj nanose suvu boju (toner). Zrnca boje (tonera) su statički nabijena ali suprotnim polom, tako da se prolaskom preko bubnja zrnca boje zalepe na bubanj. Potom ispod bubnja provučemo papir koji je takodje nabijen statičkim elektricitetom istoga pola kao i bubanj. S obzirom na to da papir sadrži statički naboj snažniji od onoga na bubnju, toner se prenese na papir koji potom prolazi kroz sistem valjaka koji utisnu toner u strukturu papira te ga visokom temperaturom zapeku i “zalepe” na površinu papira.

Dakle, zaključujemo da je za fotokopiranje veoma bitna temperatura oko same mašine kao i temperatura papira i njegova vlažnost.

Čuveni Xerox-ov Palo Alto centar za istraživanje (Palo Alto Research Center ili kraće PARC), godinama je razvijao nove tehnologije jednu za drugom, ne uspevši da zaradi na njima. Isto tako Belove laboratorije (Bell Labs) izumele su tranzistor, laser i Unix, ali nikad nisu pronašle način da se to unovči.

* * *


Pahuljica?
Dlan?
Genom?
Sudbina?
Čovek?


Čemu Izbor.
Čemu Kopija.
Čemu Duplikat.
Čemu Kloniranje.
Čemu onda Original - koji postaje falsifikat samog sebe.

Izbor hrane - ili potreba.
Izbor TV programa - ili samo dva kanala.
Izbor škole - ili prema mogućnosti.
Izbor partnera - ili dogovor.
Izbor odeće - ili samo nužno.
Demokratija - ili Diktatura.
Sadašnjost - ili Prošlost.

Izbori nas šire, ali nas toliko koče.

Klimom se upravlja. Suvi dani su pred nama.
Sve je manje vlage. Sve je manje stvaranja.

Zato se nekad pitam "Zašto" nauka nije mogla da izdrži svoj ritam '30-tih i '40-tih godina prošlog veka.
Bile su ratne godine - godine koje su napravile sve stvari koje smo kasnije samo modifikovali sa novim materijalima i dizajnom.
TV prijemnik je od početka bio napravljen u boji - samo se to nije ni znalo.
Mnoge smo ideje upropastili pokušavajući da ih minimalizujemo i tako poboljšamo.
Sada se sećamo kako su bile sjajne.

Antikvari prošlog veka će biti - čudaci budućnosti.

Koraci sitni - koraci neizvesnosti.
Mozgovi željni borbe - mozgovi puni stvaranja.

Koliko znamo živih vizionara.
Ljudi koji žive u nekim paralelnim svetovima. A opet cenjenih i poznatih.
Pisci budućnosti. Pisci o vulkanima, okeanima i svemirima.

Stagnacija filozofije. Stagnacija religija novih.
Beše komunizam.
Beše fašizam.
Beše nacizam.
Od tada je jedino stvoren Individualizam.

Potrošač je taj koji traži i zahteva - Novo.
Zaglupelost kupaca i superiornost Kompanija nas dovodi do lažne stvarnosti.
Stvarnosti u kojoj neosećamo da smo stvorili Nešto.
Iverica i industrijska proizvodnja.
Skeniranje.
Kopije.

Napravimo nešto sami.
Stvorimo nešto što nam treba - a tu je oko nas.
Sedimo i čekamo da se to samo pojavi.
Čekamo budućnost - da nam je neko da.

Pomirili smo se da je sve otkriveno.
Znamo planetu. Znamo džugle. Znamo okeanske dubine.
Hodamo po planetama. Ronimo do neslućenih dubina.

Teleportiranje je izmišljeno.
Jeste.
Samo mi nismo to tražili ili nismo spremni da ga dobijemo.

Istraživači su budni. Patenti se množe.
Vojska je spremna, ali običan čovek je u svom individualizmu zarobljen.
Zarobljen i gladan.
Gladan je a da ni sam ne zna.

Osećanja se ne kopiraju.
Za Ljubav se bori.

Razmaženi. Puni ormani nepotrebnih stvari.
Moljci ih jedu.
Borba za još.

Koliko planiramo da trajemo - toliko ćemo se grčevito boriti za sutra.
Strvaraćemo i radjaćemo - Novo.

Jedinstven i Neponovljiv - to si Ti.
I ZNAJ SAMO SI SADA I SADA TRAJEŠ.

Stvoriću - Personalizam.
Individualista koji je human i zna da postoji u okruženju i za druge, kao što su i drugi svesni toga i trude se svim svojim snagama da pozitivno projektuju svoja vidjenja i stvaranja - kako na lokalnom tako i na globalnom planu.

Probudi se!
Sadašnjost se Budućnost zove.
VERUJ!


* * *

Najnovije vesti

Naučnici u Xeroxu razvili su način da ispisani otisak na papiru traje samo jedan dan, tako da se isti papir može koristiti više puta. Eksperimentalna tehnologija ispisivanja, koju su razvili Xeroxov istraživački centar u Kanadi i PARC mogla bi jednog dana zameniti gomile ispisanih papira koji se koriste samo kratko, ograničeno razdoblje nakon čega se bacaju. Xerox procenjuje da se danas dve od pet ispisanih stranica u kancelarijama širom sveta koristi za ono što nazivaju "dnevne svrhe", kao što je ispisivanje e-mailova, web-stranica i raznoraznih priručnika koji se ispisuju samo za jedno čitanje, odnosno gledanje. U sadašnjoj verziji papir se sam briše u roku od 16 do 24 sata i može se višestruko koristiti.


.

dimecres, desembre 13, 2006

Da li će nas tvrdoća usrećiti? Dali?

“She was destined to be my Gradiva (the name comes from the title of a novel by W. Jensen, the main character of which was Sigmund Freud; Gradiva was the book’s heroine and it was she who brought about the protagonist’s psychological healing), the one who moves forward, my victory, my wife”
Prvi put kada ju je video sav se izmazao izmetom. Zašto?

Drugi je vladao najvećom imperijom samo jedno leto 1936. godine, a onda abdicirao, jer je sam, srcem, izabrao.

Rešenja su moguća kada veruješ.

Pitam se:
- Da li se žene toliko plaše svega, iako je dokazano da im je prag tolerancije bola mnogo viši nego kod muškaraca?
- Da li više vole oni koji su bili voljeni kao mali?
- Da li je sramota pokazati svoja osećanja?
- Da li je strašno kada opet boli?
- Da li želimo da nas boli?
- Da li je ponos veći od gordosti?
- Da li je tudja sreća moguća?
- Da li je ruka u ruci i bočica otrova izmedju - rešenje?
- Da li je negde drugde bolje?
- Da li, Dali?

Sve su to gluposti, maleni.
Preseci vreme. Iseci oči i zgazi ih - tudje oči.
Zaboravi očenji vid.
Vidi široko.
Vidi srcem u ovom životu.
Stani pod veliku ružu i pusti da te kapljica rose oblije.

A šta ćemo sa:
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.

Odgovoriću ti u istom stilu:
Mislim, knjaže, i prskoh misleći,
misli su mi veće jade dale
dvadest putah no teški poslovi.

Dakle, da zaboravim mozak - skroz. A šta će posle biti?
Mislim posle kada se nekada opet mozak javi.


Ništa ti maleni ne razumeš.
Korak ti je dat da kreneš samo jednim putem.
Putem gde su sumnje - smetnja.
Sumnjaj i bićeš prognan iz Raja.
Sumnjaj i bićeš ništa.

Nego šta - da krenem ko jagnje na klanje.

Jagnje baš i nisi, a ako misliš da ideš na klanje onda stoji u mestu.
Stoji i budi ravnodušan.
I plači.
Ali u sebi - dok šavovi ne popuste i izliješ se u bednu lokvu.
U krajnjem slučaju budi srećan što ćeš nekoga nahraniti.

Što mene neko ne nahrani i Ja sam gladan, mnogo čega.

Zato što je davanje cilj. Daj se.
Nije ovaj svet stvoren zbog tebe.

Kako nije?

A šta će onda tu, pitaču jedan - zmajevi, tigrovi, lavovi, krokodili, zmije i kojekakve nemani.

Da - otkud oni?

Tako je jedan petao pomislio da Sunce izlazi zato što on kukuriče.
Jedno jutro je nem sedeo i gledao kako se Sunce - neće pojaviti.
Ali, gle čuda!
Sunce je opet izronilo iz mrklog mraka.

Mislim da shvatam.
Nadji problem da bi našao rešenje.

Jer?

Ako nisi deo rešenja - onda si deo problema.

Ili?

Budućnost je sada.

Sada kreni.
I osvoji ponos.


.

dijous, novembre 30, 2006

Dobroljubov

"Oblomov zapravo, iako toga nije svestan, postavlja jedno esencijalno pitanje sveta i čovekovog opstanka u njemu.

Ne samo kako živimo, nego - zašto živimo?

Možda je odustajanje od nametnutih modela put ka sreći.

Oblomov nije bio srećan jer nije osvestio svoju nemoć. On se protiv nje borio koliko je mogao. Ali oblomovština svesno odbacuje Uspeh i svesno bira svoj oblomovski život. To je subverzivni, anticivilizacijski čin samouništenja kroz pokušaj pasivnog oduhovljenja života.

Idealizam i skepsa istovremeno.
Pasivnost radi intenzivnijeg doživljaja sebe i sveta.
Odbacivanje braka radi večne ljubavi.

Uspeh je za oblomovštinu isto što i promašen i proćerdan život na glupe obaveze oko posla, novca, braka i slično. Oblomovština neće da glasa, oni neće ni ličnu kartu, oblomovština neće da radi, da gine, da se razmnožava niti ponižava; neće da uči niti oponaša, oblomovština ne želi ni vizu da izvadi ni da putuje, oblomovština samo hoće da se pritaji i sanjari, da osluškuje život u sebi, a ne oko sebe, ona hoće da oseti vreme koje leti i da se polako gasi.

Ima u ovoj pojavi toliko ljudskosti, istine, toliko dirljive pesničke istine, da se čini da je oblomovština metafora ljudskosti.

Jadni dobri Oblomov nije video koliko je plemenit. Znali su to Zahar i Agafja.
A Štolc i Olga nisu imali tu veliku i plemenitu dušu, nesvesno, smetala im je tolika plemenitost, iritirala ih je njegova posebnost, iskrenost i beskonačna ljubav. Uništili su ga dobrim namerama, visokim zahtevima i ljubavnim ponudama.
Surovim životnim izazovima.

Tek mnogo godina kasnije, kad su stekli i moć i novac i jedno i drugo i decu, osetili su prazninu srca i duše - i setili se Oblomova, možda jedinog čoveka koji ih i dalje neizmerno voli, iako su se sa njim grubo poigrali i za ceo život ga unesrećili.

I sada, gotovo u poslednjem času, u velikoj samoći i kajanju, oboje žele Oblomova za sebe.

Olga tek sada voli Oblomova, pošto je izrodila decu Štolcu. A Štolc ne može osetiti svoju moć, ako pored sebe nema Oblomova koji mu se divi, koji ga obožava, koji mu zavidi.
Ali sada je kasno, Oblomov zna da mu je kraj blizu.

Grize ga savest zbog pogrešnog i promašenog života, on će sebi i svojoj domaćici oduzeti sina Andreja i dati ga prijatelju i njegovoj ženi da ga odgoje kako treba, da bude moćan, bogat, zdrav i uspešan kao svi normalni svetski ljudi.

Oblomov je umro u strašnoj zabludi - da treba svoje dete da sačuva od majčine ljubavi, Zaharove topline i svoje nežnosti i osetljivosti. Umro je u uverenju da se toga treba stideti. Strašan, smešan i psihološki zamršen siže.
Siže koji iznad pitanja kako živimo, postavlja pitanje: A zašto živeti ?"

Egon SAVIN


.

divendres, novembre 24, 2006

By Law Shall The Land Be Built Up

Moje Poreklo
(extra bonus post)

U knjigama starim sam našao šta znači - Šeltljand.

Šelt - je Shet - Štit
Ljand - je Land - Zemlja

Bio sam direktan potomak poslednje loze Zaštitnika Zemlje.

Odatle moja ljubav prema prirodi i životinjama. Zato sam i poplaveo u okeanskim dubinama. Zato sam postao dopisni član Greenpeace. Zato sam bio pod zemljom. Zato volim carske pse. Sve smo opipljivo dali 1707. godine i otišli u Srbiju. Te godine je Škotska "dobrovoljno" ušla u uniju sa Engleskom.

Vodimo direktne korene od najstarijih Vikinga. Znak prepoznavanja nam je bila crvena brada koja je u diaspori poprimila belu boju, jer je naša želja za starim kamenjem vekovima postajala sve svetlija a sve manje osvetoljubiva.

Sada se spremamo da odvojimo Škotsku od Britanske krune.

Popularnost Škotske nacionalne partije (SNP) raste - tako da očekujem da pobedi na lokalnim izborima, iduće godine. Nadamo se da će i sadašnji britanski ministar finansija Gordon Brown postati premijer. Pošto je Goxy Škot postaviće se pitanje kako jedan Škot može da vodi Britaniju, a istovremeno njegovi zemljaci žele otcepljenje.
Tada mi stupamo na scenu.

Pre 21 godinu, u vreme Margaret Tathcher, u Škotskoj je bio referendum kada su Škoti odbili nezavisnost. Odnosi sa Britanijom počeli su da se komplikuju kada sam sleteo cesnom u svoju otadžbinu.

Laburisti su uveli lokalni škotski parlament i praktično je Škotska sada, izuzev oružanih snaga i spoljne politike, zasebna država.
Imamo potpuno drugačije zakone od Britanije. Učestvujemo u donošenju Britanskih zakona, ali samo mi odlučujemo o sopstvenim.

Ima nas preko 5 (pet) miliona stanovnika.

Uvek sam znao da sam Srbin ali sada znam da sam i - Škot.
Neki bi rekli da sam skot, ali Ja sam pravi Srbin Škot.

Srbija će biti moje uporište da bi povratio moje, davno, izgubljeno kraljevstvo.

Nakon proglašenja Kraljevine, prelazimo da povratimo naše posede u Novoj zemlji.

Zapravo moj davni davni davni predak Eric the Red je sa svojim vernim ratnicima na drakarima prvo osvojio današnju Aljasku a onda Kanadu i ostatak Severne Amerike.
Sada Vam je jasno zašto sam se odmah uputio u Kanadu.

Sada mi recite - Ko je najpoželjniji neženja u Srbiji?


.

dimecres, novembre 22, 2006

Na granicama moći 4 - Ispod nebeske tišine


U
tri prethodna sam otkrio i u narednom
postu otkriću Vam moje doživljaje
dok sam lutao svetom i tražio svoje poreklo

...
I tako sam jednog puta upao u jednu pećinu i potpuno se izgubio.
...

Bila je bogojavljenska noć, kada sam se kroz maglu prvi put popeo na tlo Velike Britanije.

Veza je bila sigurna ali je uvek postojala sumnja da će nas rojalisti pronaći. Moja družina je bila sigurna u ispravnost moga cilja.

Posle pada u pećinu i višegodišnjeg lutanja po hodnicima podzemnog sveta. Otkrio sam sasvim drugačiji živi svet.
Naprednu civilizaciju koja je pobegla od gluposti koja je zavladala na zemlji. Tako su mi rekli ali nikada nisam shvatio šta su time hteli da kažu.
One na zemlji su zvali "uštirkani mozgovi". Odmah sam se setio nekih reklama.

Zarad svojih ubedjenja menjali su dan za noć.
Menjali su ptice za šišmiše.
Menjali su mora za kapljice.
Menjali su vazduh za zemlju.
Menjali su nebo za granicu.
Menjali su moć za tišinu.
Menjali su na za ispod.
Po meni - mnogo su se glupo menjali.
Ali to je bila njihova menjaža.

Tamo sam čitao mnoge zabranjene knjige, a nisu bile pornografske.
Tamo sam saznao mnogo o heraldici i hiromantiji.
To me je odvelo do saznanja o mom poreklu.

Moji sledbenici su odlučili da ispune vekovima zaboravljenu pravdu. Zato smo tajnim kanalima i hodnicima stigli u London.
Bilo nas je raznih. Rasporedili smo se po celom Londonu i čekali moj znak da završimo sa onim što je moralo biti.

Bio sam smešten u kućici na Belgravia skveru jer sam pao u izbegličku depresiju za rodnim gradom.
Čekao sam znak koji će mi se javiti da bih Ja drugima dao znak. Ali nikako da se desi.
Vreme je prolazilo. Družina je postala segment društva - u nauci, politici, ekonomiji i pikadu. Čekali su moj znak.

Jedne noći sam zaspao u kuhinji.
Probudili su me neki čudni zvuci.
Ustao sam i upalio svetlo. Ništa se nije čulo.
Ugasio sam svetlo i krenuo u sobu da se lepo ispružim. Ali opet sam čuo zvuke.
Okrenuh se i upalih svetlo. Opet tišina.
Ugasio sam svetlo i počeo da hodam u mestu kako su me Irokezi učili. Sve tiše i tiše.
Zvuci su se opet čuli. Sve glasnije.
Naglo sam upalio svetlo. I imao sam šta da vidim.
Rdja je jela šporet.

Ovo sam shvatio kao znak i brzo pozvao majstora.
Rekao mi je - Vreme je da rdja nestane.

Sutradan sam upalio svoju cesnu i sasvim sam otišao na ostrva svog kraljevstva. Na Šetlandska ostrva. Ostrva mojih predaka. Morao sam sam da se suočim sa duhovima predaka. Morao sam.

(Ovo su bili doživljaji neki - a post o mom poreklu možda napišem)


.



dimarts, novembre 21, 2006

Na granicama moći 3 - Barzoj

U dva prethodna sam otkrio i u naredna
dva posta
otkriću Vam moje doživljaje
dok sam lutao svetom i tražio svoje poreklo
...
Negde na pola puta, taman kada sam počeo da savladavam japanski, izbacili su me u Sibiru.
...
Hladna Ruska zima je bila kao melem u poredjenju na uobražene japanske agresore.

Lutao sam stepama i jahao divlje konje. Pio sam vodku. Sa Kozacima se tukao - zamalo i ataman da postanem. Prodavao sam pečeno kestenje. Krotio sam volove i kopao tunele. Čečeni su hteli da mi daju glupi nadimak - Žohar, ali sam odbio. Rambu sam uši izvukao. Gajio sam mak u Avganistanu. Plovio sam Volgom i Nevom.
Er - majčice.
Er - podmoskovske večeri.
Er - bele noći.
Er - prostranstvo.
Er - slobodo.
R - Rusijo.

Dok nisam nju ugledao.
Bila je bela kao vodka.
Udarila me je ko 100 (sto) Kozaka i znao sam da je to ona.
Kose boje kestena.
Mogla je i da povuče.
Oči crne kao dva paralelna tunela.
Sa pravim dudama.
Ušicama skroz uz glavu pripijenim.
Crvenih usta kao mak.
Bila je lepša od Neve.

Gledao sam u mapu i želeo sam da smo samo malo južnije negde dole južno.
A ja sam bio strašno cool i nisam padao na fore.
Često sam se pitao da li je tako bilo i mornarima sa Aurore, jer nisam bio baš neki moreplovac.
Poklonio sam joj belog hrta koji je lajao pred vratima. Često sam je vodio da lovimo vukove. Kakav je ona lovac bila. Barzoj nad barzojima.

Karakteristike: Glava joj je bila duga, uska i skladna, izduženog čeonog dela. Vene i glavne kosti na njoj su bile lako vidljive. Velika njuška je uvek crna. Oči su bademastog oblika i tamne, pomnog i inteligentnog izraza. Uši su sitne i šiljaste. Vrat blago lučnog oblika, dug i mišićav. Na njega se nadovezuju koščata i mišićava ledja, blago izbočena. Rep je dug, nisko postavljen, bogato odlakan i sabljastog oblika. Gledano spreda, grudi su uske, a sa strane izuzetno duboke.

Narav: To je nežan, osećajan i graciozan pas, ali ipak voli da se igra i ludira. Barzoj skoro nikad ne laje jer je takvo oglašavanje na ruskom dvoru kažnjavano smrću. Zato nije dobar pas čuvar, mada je prema strancima uzdržan i nepoverljiv. Inteligentan je, ali i tvrdoglav, pa sa treningom treba početi dosta rano. Uz puno ljubavi moguće je dobro ga odgojiti, ali kad nanjuši "divljač", ništa drugo ne vidi i ne čuje i ne staje dok svoj plen ne uhvati. Treba mu osigurati puno kretanja, boravak u porodici i na otvorenom. Isto tako voli i da se odmara u fotelji, krevetu, zauzimajući neverovatno elegantne poze.

Krzno: Dlaka je duga, svilenkasta, talasasta ili kovrdžava. Oko vrata ima raskošan okovratnik. Duža dlaka je i na vratu, poprsju, udovima, bedrima i srpasto savijenom repu.

Nega: Zahteva redovno češljanje i četkanje nekoliko puta u toku nedelje. Pazite da ne preterate s hranom, jer ovom carskom psu treba dvostruko manje hrane nego drugim psima njegove veličine.

Poreklo: Barzoj, ponos ruskih odgajivača, ime je dobio po reči barzoj - brz. To je lovački pas koji trag lovine traži u kasu, a kad je pronadje prelazi u galop, dosežući brzinu od 50 kilometara na sat. Zbog toga često gine u lovu jer ne može da se zaustavi kad mu se drvo ispreči na putu.

Bila je fenomenalna za lov. Izdresirao sam je kako su moji preci dresirali svoje hrtove.
Kada nadjemo jazbinu vuka, ona bi prišla ulazu u jazbinu od strane gde vetar duva, da bi je vuk namirisao. Kada vuk promoli glavu, Barzoj počinje da trči u krug oko jazbine.
Vuk je prati pogledom ali mora da vrti i glavom u krug.
Ona počinje sve brže da trči u krug. Sve brže i brže.
Vuku počinje da se vrti u glavi i kreće da se tetura i da izlazi iz svog brloga. Kada izadje skroz, ona se zaleće i svojom jakom njuškom ga udara pravo u srce. Vuk pada i lov je završen i prelazimo na sledeću jazbinu.

I tako sam jedanput upao u jednu pećinu i potpuno se izgubio.

(O ovome više u sledećem postu)


.

Na granicama moći 2 - Sunce agresije

U jednom prethodnom sam otkrio i u naredna tri posta otkriću
Vam moje doživljaje dok sam lutao
svetom i tražio svoje poreklo
...
Mislio sam da mi je život potpuno sredjen i zanimljiv, kada sam na tavanu pronašao stari kilt, a u škrinji pored sam našao ostatak nošnje i gajde.
...
Jednom prilikom spuštajući pse u vodu pao sam sa palube i stvarno se našao u plavim dubinama.
...

Pošto sam se prejeo plavog patlidžana par trenutaka pre nego što sam upao u okean hladnoća me je skroz preplavila pa postadoh veoma plav i neprimetan starom okeanskom vuku koji nastavi put.

Srećom, padajući setio sam se nekih Bosanaca koji su na moru sa visokih litica skakali uvek pravo na grudi, tako da sam se odlučio na bombu. Tako sam jako udario da mi se činilo kao da je sve puklo oko mene.
Ovo uplaši sve kitove koji zaplivaše pravo prema meni. Tada me je uhvatio strah. Veliki strah.

Moji drugari NewFoundLanderi zaplivali su pravo na kitove. Bila je to borba neravnopravna. Bio je to najveći pomor kitova na svetu. Mislio sam.
Počeo sam da gubim svest. Setih se tada davljenika sa Titanika i brzo počeh oko sebe da tražim neku dasku ili pojas za spasavanje.
Ali, avaj.
Videvši toliko kitova da plutaju Stari Okeanski Vuk je okrenuo brod. Bilo mi je lakše.
Ali, avaj.
Moji drugari doplivaše do mene i počeše da me vuku prema pučini. Mada je ona za mene bila svuda oko mene.
Verovao sam im. Kapetan nas je izdao i zato je morao da plati - najskuplju cenu. Ubica.

Želeo je da na palubu izvuče što više kitova. Brod je počeo da tone a on ih je još ukrcavao. Srećom oni su bili samo ošamućeni tako da su mu razlupali ceo brod a jedan od najvećih ga je tako jako udario repom da smo videli kako leti. U toj sjajnoj zvezdanoj noći dok je tako leteo i vrištao njegov zlatni zub je izgledao kao neka zvezda padalica.

Drugari su odjednom stali i počeli da kruže oko mene i da laju. Moji drugari su hteli nešto da mi kažu.
Ništa ih nisam razumeo.
Vreme je prolazilo i ja sam počeo da malaksavam. Hladnoća mi je postajala prijatna.
Odlučio sam da malo odmorim noge.
Odjednom sam pod sobom osetio tlo.
Moji drugari su počeli da me ližu i gurkaju.
Stajao sam usred okeana. Počeo sam da ih mazim i da im dajem bakalare koje sam uvek nosio sa sobom.

Osetih da izranjam. Tlo se pomeralo na gore. Odjednom sam se našao izvan vode, zajedno sa mojim drugarima.
Nije to bio kit. Nije to bila nikakva životinja. Bila to nekakva metalna grdosija.

Vrata su se otvorila.
Pojavili su se neki Japanci. Počeli su nešto da viču na mene.
Mada nisam znao ni reč japanskog, shvatio sam da se nalazim na japanskoj nuklearnoj podmornici i da su zbog moje bosanske bombe morali da prekinu svoje vojne pohode na Ameriku. Ko zna kakve veze imaju Japanci i Bosanci.

Sprečio sam svetsku katastrofu i posle dobio brdo medalja i kojekakvih zahvalnica.
E, to su bili baš dosadni dani ali je bilo mnogo sveta.
Takodje, se ispostavilo da su moji drugari bili japanski tajni agenti. Svašta.

Poveli su me u Japan.

Negde na pola puta, taman kada sam počeo da savladavam japanski, izbacili su me u Sibiru.
Verovatno zato što sam im stalno pevao Yellow Submarine.

(O ovome više u sledećem postu - Mislim o Sibiru)


.

dilluns, novembre 20, 2006

Na granicama moći 1 - NewFoundLand

U naredna četiri posta otkriću
Vam moje doživljaje
dok sam lutao
svetom i tražio svoje poreklo


Mislio sam da mi je život potpuno sredjen i zanimljiv, kada sam na tavanu pronašao stari kilt, a u škrinji pored sam našao ostatak nošnje i gajde.

Počeo sam da istražujem odakle ove stvari u mojoj porodici, ali sam stalno nailazio na zid tišine i podsmeha. Znao sam i da su gajde stari srpski instrument još pre gusli, ali nikakvu pesmaricu nisam u škrinji našao, što mi je postalo još sumnjivije.
Nije vredelo ni javno pokazivanje nadjenih predmeta. Svi su to smatrali nekakvom šalom.
Jedino se dedin brat od tetke po muškoj liniji setio da je njemu uvek bio čudan stari porodični nadimak - Mek Šeltljand. Po njemu je on značio nešto u veze sa kačketom.
Ova informacija mi je bila dovoljna da odmah dam otkaz, prodam stan i kola - i kupim kartu u jednom pravcu za Kanadu.

Nisam žalio ni truda ni novca da otkrijem svoje korene, ali su me i u Kanadi svi čudno gledali. Znao sam engleski ali su svi pričali na francuskom - mislio sam prvih par meseci da sam pogrešio zemlju, ali onda su svi odjednom počeli da pričaju engleski taman kada sam Ja naučio francuski.
Sa kontinentalnog dela sam prešao da obilazim i obalske gradove. Dok sam zamišljen u svoje beleške tražio rešenje i jeo bakalar - prišao mi je stari okeanski vuk i upitao me da li bih radio kod njega na brodu.
Upitao sam ga zašto i koji bi mi bio posao?
Reče mi da je video da se dobro slažem sa psima i da bi mi bio posao da brinem o njima.
Pristao sam a da nisam ni za platu pitao. Pustio sam da me psi povedu u plave dubine.

Tek kada smo isplovili saznao sam da se nalazim na kitolovcu koji je plovio za Škotsku.
Brod je bio pun pasa i to rase Newfoundland. Tada sam saznao da rasa vodi poreklo iz Japana i da se koristi za lov na kitove ubice i samoubice, kojih je dosta u okolini japanskih ostrva.
Tada sam postao i aktivista Greenpeace.

Newfoundland kao i svi psi plivači imaju kožicu izmedju prstiju, ali za razliku od drugih rasa drastično razvijen palac.

Lov je počinjao kada bi ugledali kita. Tada bi mirno prošli pored njega dok bi lagano u vodu spuštali pse. Na jednog kita ide po pet pasa.
Dva plivaju uporedo sa njim i gurkaju ga. Treći ga gricka za rep. Četvrti mu maše repom ispred nosa i tera ga da kine. Peti sve vreme čeka pravi trenutak da deluje i fenomenalno se krije.
Kitovi su dobre životinje ali vole svoj mir. Pored ovih dosadnjakovića ne mogu da čuju pesmu svojih drugara i onda moraju da zarone.
U tom trenutki ova četvorica se naglo sklanjaju i na scenu dolazi peti koji ima najveći palac.
Dok kit uzima vazduh i zaranja, peti mu skače na ledja i gura palac u rupu na glavi kroz koju kit diše i izbacuje vodu. Kit posle deset minuta samo ispluta na površinu jer je postao jedan veliki balon. Kada ga izvučemo na palubu, hirurškim putem odstranimo petog jer je mu palac skroz vakuumiran za kita.

Jednom prilikom spuštajući pse u vodu pao sam sa palube i stvarno se našao u plavim dubinama.


(O ovome više u sledećem postu.)


.

dijous, novembre 16, 2006

Dok sam grickao Lilihip - mislio sam

Šta cenimo?
Kada se setimo da cenimo?
Koliko smo razmaženi?
Koliko smo samoživi?
Koliko smo umišljeni?
Koliko smo daleki?
Koliko smo ništavni?
Koliko nam treba da sve to shvatimo?

Koliko nam je teško da sve to priznamo?

Koliko smo uplašeni?
Koliko smo maskirani?
Koliko možemo da izdržimo?
Koliko možemo da povredimo?
Koliko se bojimo?
Koliko smo živi?
Koliko smo teški?
Koliko smo otvoreni?
Koliko smo iskreni?
Koliko smo gaženi?
Koliko možemo da volimo?
Koliko smo spremni da nas neko voli?
Koliko smo bežali?
Koliko smo tražili?
Koliko smo plakali?
Koliko smo se smejali?

Koliko sve to plaćamo?
Kolika je cena?

Nema tih terazija, koje će izvagati ove misli.
Koreni su duboki i dobro sakriveni, te ih je teško izmeriti tačno.
Izvući ih na površinu bilo bi bolno i strašno.
Smrad bi preplavio planetu.
Smrad koji izbija iz nas.
Dok ćutiš i smeškaš se - sve je u redu.
Ali ti nećeš progovoriti.
Drugi će misliti - kako pametno čeljade.
Samo Ti ćeš znati - koliko ti smrdi duša.

Zato pričajmo.
Vetrimo naše duše.
Generalno čišćenje - na svaka tri meseca - bar.
Hajdemo krpe i četke u ruke.
Neka nam se duša cakli.
Provetrimo ustajao vazduh.
Udahnimo duboko.
Očistimo sopstveni hram.
Očistimo i uredimo i baštu ispred.
Podkrešimo suvo granje.
Pokupimo žuto lišće.
Tada skupimo sve na gomilu i - zapalimo je.
Neka se dim digne visoko u nebo.
Neka nestane.
Neka ode sivo.
Neka nas boje zarumene.
Neka nas ljubav vodi.
Neka smo ludi.
Neka smo.

Ceni dok imaš.
Voli dok imaš.
Neka kukavice sumnjaju.
Sumnjaj i mumlaj.

Kada pre postadosmo odrasli?

Vrteo sam tako prazan štapić.
Stavih ga tada u džep.
Neka me podseća da ne zaboravim slučajno ovo što shvatih.


(link za još fotki)
klikni ovde!


.

dimecres, novembre 15, 2006

Kikiriki

Zavistan.
Navučen.
Ti navučena.
Šiz.
Dijalog.
Ritam i smeh.
Kazablanka.
Insomnija.

Ekran je plav.
Tišina.
Uzdasi.
Samo kamin gori.
Karmin skinut.
- Svršiću, kažeš.
- I Ja. I Ja, kažem.
Goli u rovu.
Goli u kanalu.
Goli izmedju vrata. Vatra.
Goli i bez sedla.
Balavimo.
Trenutak.
Sada.
Da li je to tajna?
Hodam i razmišljam.
Hodam i jedem kikiriki.
Strah od jastuka.
Strah i tajac.

Glupan i Lepa.
- Mogao bi da usisaš.
- Bez brige, možeš Ti i gore.
- Ja Lepa a Ti onako.
- ...

Sistem izmešten.
Prodavnica otvorena.
Muštikla.
Baštovan okopava tulipane. Znojav je.
Prilazi.
Stoji.
Saginješ se.
Predizborna kampanja.

Kupinovo vino.
Kuvano vino.
Vu.
Puter od kikirikija.
Za posle.
Iznenadjenje.
Smeh.
Kuc kuc.
Treptaj.
Titraj.

Zatrpani SMS-ovima.
Zatrpani sobom.
S'tobom u sobi.


.

dijous, novembre 09, 2006

Snovi

Sanjao sam da te ima.
Mora da sam sanjao.

Hodao sam lagano.
Hodao po sopstvenom rubu.
S rukama u djepovima i pogledom pognutim.
Rekli su mi da nikada negledam u cipele. Sada sam bio bos i mogao sam.
Mogao sam štagod.
Mogao sam i da letim.
Mogao sam i da nestanem.
Mogao sam.
Mogao sam - ali nisam hteo.

Obala duga.
Talasi koji se lome.
Galebovi ih nadleću.
Njihove glasove prikriva huk vode.
Vrte se. Dolaze. Odlaze. Vrte se u krug.
Kao da traže pomoć za nekog ili samo čekaju svoj plen.

Hodam polako.

Gledam kako plavo i zeleno - postaje belo.
Belina koja vri. Samo naizgled vrela.
Voda me obmanjuje.
Opsena je sakrivena u mojim pogledima, željnim dodira Tvog.
Mislim na tebe. Mislim na nas.
Ne želim da mislim.
Slike se stvaraju i postaju stvarne.
Guram ih drugim slikama - nejasnim.
Guram ih nevešto.

Mislim.

Dolazim do vrata.
Zvonim.
Čuje se glas sa druge strane.
- Ko si Ti?

Ko sam Ja?
Šta Ja ovde tražim?
Šta je ovo oko mene?
Gde su ljudi?
Šta će mi ljudi?
Šta je moje telo?
Ljuštura koja sneva.
Šta vidim?
Šta znam?
Šta?

Izvan tela sam i posmatram se.

Stojim pred vratima nemo.
Nema zidova, samo vrata.
Dodirujem ih i ona padaju i otvaraju se.
Kroz otvor počinje da ulazi mulj i magla.
Saginjem se i zatvarim vrata.
Ona nestaju.

Gledam sebe dok hodom.

Vidim trag za sobom.
Vidim liniju koja me prati.
I pitam se, da li zato što:
- idem pognute glave ili
- mnogo mislim na tebe
taj trag me prati.

Možda me samo morska zmija prati i jabuku želi da mi da.

Podižem glavu - trag je i dalje tu.


.

divendres, novembre 03, 2006

Am I Alien

Glagoljivost.
Korišćenje reči preko sedam slova.
Ne korišćenje reči.
Poštapalice.
Galama.
Dranje.
Ubedjivanje.
Mahanje rukama.
Teatar.

Dovoljno da mi spusti prag tolerancije.
Dovoljno da me naljuti.
Da me baš naljuti.

Svako voli da se igra Boga.
Neko manje - neko više.
Da li su to oni glasovi koji nas vode?
Da li su iluzije toliko jake?
Da li je intuicija odraz našeg ludila?
Zašto su filmske projekcije toliko javne?

Trči se u krug.
Stolice nestaju. Sve ih je manje i manje.
Borba je stvorena.
Selekcija zna i da omaši.

Prikrivenost.
Osmesi Jokera.
Betmene vrati se - reflektor je upaljen.

Kradja ideja.
Uzdizanje preko tudjih ramena, dok čoveka guraš u blato i gnoj.
Kradja energije.
Kradja ljubavi.

Nikada nisam krao tudju ljubav.
Želeo Da, ali otimanje je jadno - makar samo Ja mislio tako.
Jedino sam gušio sa ljubavlju - i nije mi nikad bilo žao.
Kljukao i punio svojim stanjem.
Grlio i ljubio kao da je to kraj.
I bio je kraj.

Život je bilijar.
Igraju ga džentlmeni svih staleža.
Kružiš i trudiš se da ubaciš ne štap već kugle u rupu.
Dobar štap.
Zategnuta čoja.
Ubaciš žeton.
Složiš kugle.
Razbijanje i početak.
Nežni udarci.
Jaki udarci.
Felševi.
Martinele.
Maske.
Preskakanja.
Ostavljanja.
Montiranja.
Kruženja.
Lizanje.
Paralele.
Borba.
Znanje.
Uzdržanost.
Smirenost.
Strpljivost.
Vidovitost i sreća.
Poštovanje protivnika.
Kiksiraš kada je tvoj potez.
Poznavanje terena.
Nema klizanja.
Nema gurke.
I kada ubaciš crnu tu je kraj.
Još jedan žeton i hajdemo ponovo.

Samo biliraj nije siliraj.
Tada ode čoja.
Tada kugle preleću i odleću.
Tada agresija govori.
Tada nemoć i neznanje pršte.
Nema poštovanja.
Nema vaspitanja.
Štap gubi svoju funkciju.
On više ne kanališe koncentraciju već služi nemiru i strahu.
Strahu od poraza.
Partija je izgubljena.
Protivnik je uvredjen, žeton je obezvredjen.

Govor i laprdanje.
Laprdanje radi laprdanja - može.
Laprdanje radi govora - teško.
Laprdonci lagano u Laprdoniju, pa do mile volje sa svojim sunarodnicima uživajte.

Uvek sam se plašio kloniranih čudovišta, nastalim u laboratorijama.
Kako im udahnu život?
Dobre vile.

Najvažnija stvar u komunikaciji je da se čuje ono što nije izgovoreno.
Glup čovek kaže šta zna - Pametan zna šta kaže.


.

divendres, octubre 27, 2006

Oluja


Glasovi. Zvukovi.
Neko me doziva.
Sa nekim se raspravljam.
Neko me savetuje.
Neko me opominje.
Neko je sujeveran.
Neko me tera.
Neko mi je podrška.

Šizofrenija.

Mozak me prati.
Nekada je toliko naporan da se pitam - Zašto?
Ali kada se ujutru probudim i shvatim da sam ceo i sa svim delovima tela - znam da me je on doveo.
Dosta puta sam puštao filmove i padao u depresiju zbog paralize sna - zaboravljajući i sumnjajući u njega. On je sve ćutke posmatrao i puštao me da sumnjam uzalud - bejah tada lud.
Puštao me je da gladujem danima. Puštao me je da radim svakakve gluposti i ludosti.
Čak mislim da su mu neke bile i drage.
Sigurno su mu bile.

Lanci i konci - Mozak i Srce - Devica i Rak - Dualizam - Konflikt.

Sve to mora da se odrazi negde. Pošto je sukob konstantan - osedih mlad - mada je možda i genetika učinila svoje.

Otac nas je od malena posmatrao i ophodio se kao sa ljudima i voleo je da čuje naša mišljenja.
Demokratija usred komunizma.
- Šta ti misliš? Šta bi ti uradio u takvoj situaciji?

Za razliku od njega, brat (koji je stariji) nije baš mario za moja razmišljanja.
- Šta ti filozofiraš! Ćuti mali - Glup si!!!
Zato sam jedva čekao da odrastem pa da ga mlatim i filozofski.
Što je najludje od svega, većeg filozofa i mudrijaša nisam video, a sve to uvijeno u oblandu samosvesnosti i nezavisnosti uz dozu agresivnosti i isključivosti. Nemačka škola.

Dakle, ambijent odrastanja je bio veoma inspirativan - jer je doveo do stalnog preispitivanja i traženja neke granice u izbegavanju krajnosti - kojoj sam neminovno bio sklon.

Glasovi.
Aberi.
Tračevi.
Glasine.
Sitne reči.
Krupne reči.
Cvrkut.
Poj.
Razmišljanja.
Ideje.
Osećaji.
Pogledi.
Dodiri.
Posmatranja.
Promatranja.
Traženja.
Ispitivanja.
Trnci.
Bol.

Glasovi.

Posmatrač biva posmatran.

Nije to ni mozak.
Nije to ni srce.
Stomak je to - Trbuhozborac.

Rodjenje - Pupak - Hrana - Energija - Težište - Ples - Disanje - Proces.

Tu te osećam - odatle dolaziš.
Niko nije kriv - niko nije zaslužan - niko nije lud.

Trebam te.

Dolaziš polako, čim rešiš i nadješ odgovor.
Znaš.

Mnogo ljudi.
Mnogo da se zadovolje svi.
I na kraju odvratna - Sumnja.
Lomi krila i guši nam let.

Letovi dugi vekovima opterećeni.
U krvi gušeni. U pepelu rasli.
Na dvorovima hodali. Do gubilišta praćeni.
Na gubilištu ostavljeni.
Isprepletani u drugim životima.
Još par nam je ostalo.
Još par - da budemo par - makar i negde i nekad drugde.

Gde si Ti?
Da li uživaš?
Da li Ti je sada lepo?
Da li Ti je nebo naklonjeno?
Neka te dobri vetrovi prate.

Glasovi.


.

divendres, octubre 13, 2006

Volite se!

Izvor: Politika
* za starije od 18. godina


"Niš, 6. februara

Koliko znamo o životinjama, o njihovoj ljubavi, o njihovoj vernosti i odanosti, brizi i toplini?

U Industriji tekstila "Niteks" u poslednjoj deceniji u prelepom fabričkom krugu, u veštačkim jezerima i parkovima ponosno je plivao i šetao par labudova. On "muškarčina" kočoperan i jak, agresivan kada bi osetio opasnost i potrebu da se brani, pravi uzor svoga roda, ljubomorno je pazio svoju izabranicu. Harmonija je trajala do prvih dana februara prošle 2001. godine.

Tada se čopor pasa ušunjao u krug fabrike i napao labudove ...

Branio se labud, ali u sukobu sa jačim nije izdržao. Rastrgnut je.
Labudica je ipak stigla do skrovišta ...

Godinu dana je bila sama. Tugovala je i samo povremeno se pokazivala. Iako okružena pažnjom, ćutala je u svom skrovištu, kao da je čekala da se labud vrati.

U nedelju, 3. februara, dva dana od godišnjice pogibije njenog dragog, izašla je na zubato sunce i poletela. Napravila je par krugova iznad "Niteksa" i nestala. Glasa nije pustila. Ali, nije otišla daleko. Samo nekoliko stotina metara niz Nišavu, spustila se na reku. Pokušavali su da je uhvate ribolovci, ronioci, donete su mreže. Bez rezultata. Ni u ponedeljak, ni u utorak. Labudica je uvek nalazila načina da umakne.

U sumrak drugog dana, naočigled mnogih znatiželjniha, labudica je izašla iz šipražja. Doplivala je do sredine reke i odatle, sa jednog ovećeg kamena, koji je štrčao iz vode, poletela. Prošla je ispod Mosta mladosti, zaokrenula i vratila se ...

Stajala je nekoliko sekundi na ogradi mosta, a onda krenula u susret koloni automobila i - skočila pod jedan. Iznenadjeni vozač nije stigao da zakoči.

Očigledno je bilo da je to učinila namerno.
Labudica nije više mogla sama i bez svoga labuda. Izabrala je smrt!


T. Todorović"


.

Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων


Na danšnji dan,
petka 13.10.1307. godine,
kralj Filip IV Lepi je naredio
da se pohapse svi pripadnici
templarskog reda,
a njihova imovina
konfiskuje.




.

dijous, octubre 12, 2006

Dokaz - Obrt - Prestiž

Dosta mi je više filmova o EnBiDži-ju.

Neću priče o izmišljenom kraju.
Neću priče o izgubljenim dušama.

Jebeš kraj bez sankanja.
Jebeš kraj bez ćoška.
Jebeš kraj bez sokaka.
Jebeš kraj bez legendi.
Ma, jebeš ga.

Dorćolci i Zemunci rastu pored - reke.
Karaburmci i Zvezdarci rastu pored - šume.
Brdjani, Dušanovčani, Voždovčani, Neimarci, Čuburci, Hadžipopvci rastu po - strminama Beograda.
Sa one strane reke - kapa dole za Staro sajmište.
Ali niko na močvari - loša karma.

Munje. Rane. Koske. Apsolutni. Kenguri. Polovične osmice.
Gde su Otpisani? Stil je bio to.
Filmovi o kraju koji ni bioskop nema - ko ih gleda.

Šuplje priče. Promaja brale.
Jebeš kraj sa pet ulica, s tim što niko brojeve nerazume.
Srpski, matematika, geografija, istorija - sedi jedan.
Šta drugo da očekuješ od vojske i komunjara, koji se sećaju možda dede ako je odlučio da se izuje iz opanaka i uz soliter se uspentra. Svaka čast dedi.

Ravno - depresivno.
Gudri sklono.
Melanholija - pusto.

Nit' siromašni, nit' bogati.
Nit' svoji, nit' tudji.
Nit' kraj, nit' avlija.
Nit' prošlost, nit' budućnost.
Nit' priča, nit' skeč.
Nema tu niti da se nešto skroji.
I ovo je bilo mnogo. Zato DOSTA!

Gde nestadoše lokalni mangupi?
Gde se povukoše?

Gledam ih pecaju.
Sede oko mostova - i nešto se vrte.
Nije im dobro ovde - nije im dobro onde.
Ljudine koje bilderi, i ovako matore, nema šanse da pomere.
Vukli su oni džakove sa ugljem.
Po kanalizaciji žuto vadili.
Ali radili.
U kafanu išli kada su pare imali.
Oficirske sinove jebavali.
Bosi hodali i parče hleba žvakali.
Po frankfurtskim praznim šećeranam za novac se borili.
Grofice vaćarili. Glumce čuvali. Jet set jebavali.

Odlazili preko i šanirali.
Ovde davali.
Porodicu čuvali. Majku u nebo podizali, oca cenili - ako su ga poznavali.
Mardelje overavali.
Pesnice ukrštali.
Prangije vadili - da bi čast odbranili.

Dodjoše neki glasni. Dodjoše šabani.
Sitne marifetluke da prodaju svojima.
Budi baja pa se sa svetom uhvati - a svoje brani.
Oteraše viteštvo da bi ćevapčiće prodavali.
Kafane zatvoriše, da bi praznine otvorili.
Zgrade na zgradama gradili.
Crkvi davali a po svemu pljuvali.

Junačku knjigu vekovima pišeš.
Pepela Tvoga na kraju svakog veka.
Omedjen rekama podno Avale, ti živiš za nas.
Beograd Veliko SRCE ima koje pruža svima.

Veliki je ovo grad.

Volim te grade moj - dome moj!


.

dilluns, octubre 09, 2006

Zašto kitu rukom tresti, kada ćeš je Ti u slast jesti (5)


... Ponedeljak je)


Zatvorio sam oči.
Osetio sam da sedi na meni.
Osmehnuo sam se i polako otvorio oči.
Bolje da sam nastavio da žmurim.
Osećaj frajeru.
Osećaj.
Zaštita.
Umesto da je vežem ili da izvadim lisice i masku sa kuglom bio sam u fazonu "mojne prvi put".
I eto ti sada - pa ti kusaj.

Kasapski nož nad mojim srcem i reči nerazumne.
- Volela te je, djubre!

E, sada progovori ako si lud. Pusti je. Ispred tebe je.
Svaki pokret može biti poguban. Svaka reč ili gaf. Strpljenje.
Smiren pogled. Nema nigde straha.

- Volela te je, DJUBRE!!!!

Ako tako nastavi matora sa trećeg možda pozove muriju.

- Skloni nož. Možeš nekog povrediti. Bolje da obaramo ruku.

- JEBI SE!!!
Tada sam osetio vrh noža kako mi probija kožu i osećaj topline na grudima.
Kučka je ozbiljna! Eto ti sada - pa ti puštaj komšinice da ispiraju kosu.

- Ok. Ozbiljna si - i ovo nije performans. Ko me je to voleo i ko to ja nisam?

Samo je trepnula. Bes u očima je bio pomešan sa suzama.
Raščupana i gola na meni. Sa grudima nadutim. Besnela je na mene.
Nož je prodirao do kosti - svakim trenom je bio delić dublje.

I baš tada sam počeo da se palim. Mister je hteo da vidi šta se dešava i počeo je da postaje aktivan učesnik u ni malo zavidnom položaju. Bio je sve prisutniji sa svakim prodorom. Morao je da bude otkriven - koliko god se trudio da je iznenadi.

Osetila ga je.

Pogled besa i suza - ali sada malo zatečen.

- Gde se guraš idiote. Odsećiće te i onda - šta onda. Ovako mogu da mi srce zamene - ali šta bih ja bez tebe, mali veseljače. - Nije vredelo, upornost se merila hormonima rasta i požude.

Ne sklanjajući nož iz ruke, drugom ga je uhvatila.
Zatvorio sam oči. I pokušao mentalno da se pozdravimo. Budeletina. Glup ko kurac - istina.

Osetio sam toplinu i prodiranje.
Čudo - lep osećaj. Mora da sam se onesvestio. Ne - i dalje sam bio na javi.
Otvorio sam oči.
Ona ga je uzela i primila ga je.

- Ti ipak nisi, On. Nisi?!

- Jebi se više i ućuti!

- Nemoj da se ljutiš, molim te.

Počinjala je sve brže da se oslobadja - šarajući vrhom noža po mom telu.
Meni ni malo uzbudljivo - ali drugi mozak je želeo baš to.

Morao sam da ga se dokopam pre njenog svršavanja - jer možda je u nekom ritualnom plesu, gde će vrhunac biti moje žrtvovanje.

- Volela te je. Sve je radila da bi je voleo. Krala je zbog tebe. Puštala da je drugi muškarci diraju - samo da bi je ti primetio. Imao si jednom u liftu, pijan. Zatrudnela je i pobegla. Ti je se nisi ni sećao.
Digla je ruke i u finalnom trenutku je spremala poslednji prodor.

Zgrabio sam nož i bacio ga u stranu.
Počela je da vrišti. Opalio sam joj šamar. Ućutala je.

- Od sada si moja. Lepo ćeš zameniti - sestricu.


.

divendres, octubre 06, 2006

Zašto kitu rukom tresti, kada ćeš je Ti u slast jesti (4)


..., a posle male pauze)


Ustala je. Lagano.
Stajala je ispred mene.
Uzela je med i pustila je da klizi niz grudi.
Prišla je.
Njene bradavice su dodirivale moje.
Raširila je blago noge i pustila ga da je dodirne.
Blago pomerajući kukove, osećao sam je da - ga želi.
Podigao sam joj kosu.
Zabacila je glavu unazad.
Podigla je ruke i uplela ih visoke iznad glave.
Grudi su joj postale još bujnije i tvrdje.
Okrenuo sam je.
Oslonila se rukama o zid.
Osećao sam kako se guzom mazi.
Blago sam je uhvatio za guzu i počeo da je razdvajam.
Spustio sam ruke niže. Prsti su bili nadomak toplote.
Polako sam ih povlačio - dok se ona otvarala i topila.

- Mmm ... Lll ... Lepo mi je ...
Kroz poluglas je jedva čujno rekla.

- Mogli bi smo da nazdravimo našem poznanstvu. Zar ne, komšinice?

- Nemoj me više tako zvati, molim te.

Izašli smo.
Šampanjac je šumeo i spremao novi scenario.

Kristal je odzvonio i mehurići su počeli da klize.
Klizeo sam po njoj.
Ruke joj nisu bile stidljive - usta još manje.
Želela je.
Mogla je.
Htela je.
Ali je i znala.

Isprepletani - spojeni.
Prepušteni.
Ranjivi.
Nije mi se izlazilo.
Zatresla se i zgrčila.
Potpuno lagano je zarila nokte u mene.
Počeli su da klize.
Pogledao sam je.
Očiju zatvorenih i lica osmehnutog - sklupčala se.
Zagrlio sam je - polako se ušuškala skroz uz mene.
Pogled blag i poljubac pun.

- Ti nisi on. Reci da nisi.

- Ko to ja nisam?

- Reci da nisi!!!
Stegla mi je ruku.
Opet neki fijuk, što mi se stalno kače slučajevi.

- Nisam. Ja sam niko. Opusti se. Nećemo sada pričati.

Ko to ja nisam? Mada, sam sebe oduševio da sam najzad priznao da sam NIKO.
Jebi ga frajeru - tako stoje stvari. Ti si NIKO.

I što stalno moraju da smore sa nekim pričama.
- O čemu sada misliš?
- Da li ti je bilo lepo?
- Osećaš nešto prema meni?
- Da li si pazio?
- Sve ok?
- Žedna sam.
- Obriši me.
- Koliko je sati?
- Pozovi taxi, kasno je.
- ...

Moram priznati veoma originalno - Ti nisi on.



(odoh na vikend, a u ponedeljak zaplet - neka ideja ...


.

dimecres, octubre 04, 2006

Zašto kitu rukom tresti, kada ćeš je Ti u slast jesti (3)


... vratih se, opet)


Razmišljajući se i lomeći se da li da pristupim sa zaštitom ili da se prepustim trenutnom užitku, a posle da se prevrćem par meseci - zarad manjeg trenja - prekunilo me je pitanje.

- Da li mogu da pozovem drugaricu na mobilni? Da joj javim da danas neću doći na predavanje?

- I ina je nevina?

- Da. Ima nas još desetak koje želimo da nadjemo muškarca koji će nas osloboditi i zarobiti. Imamo fiksaciju da mu služimo kao vile i deve. A ja sam izabrana da ga odaberem.

- Svakako se posluži. Nadam se da ćeš znati da koristiš ovaj starinski aparat.

I dalje sa peškirom na glavi a sada obmotana toliko da sam joj video rozikaste kolutove dojki i nazirao blago nadute, nešto tamnije, bradavice - podigla je slušalicu.
I dalje u maniru pravog gospodina, udaljio sam se da ne bih banalno slušao razgovor. Bez obzira na udaljenost čuo sam odzvanjanje brojčanika koji se vraćao na početni položaj.

Stara navika. Stari dani i obuka koja je bila modifikovana savremenim tehnologijama probudila je u meni neki zaboravljeni deo mozga. Učili su nas da pratimo brojeve otkucavanja kako analognih tako i digiotalnih centrala.
Odbrojao sam 0 - 5 - 3 - 5 - 1 - 1 - 3 - 4 - 8.

- Zdravo Jovana. Ja sam. Neću moći da dodjem danas. ... Da, da. ... Mislim da je to on. ... Pričaću ti. Ciao.

053 - Ipak će zaštita biti potrebna

- Nemoj, da Vas dugo čekam. Stomak mi podrhtava.

- Dolazim za minut.

Mozak je čudna limuzina - i nikad ne znam gde će me odvesti.
Pogrešila je namerno ili ... Želela je da pomislim, da se nekome javila - zašto?
Želja za njom je počela da opada.
Zašto je morala ovo da uradi?
Bez obzira - znao sam da ću ubrzo saznati.

Kroz blago otvorena vrata - video sam je nagnutu preko kade, kako priprema kupku.
Pena je počela da se diže.
Moja želja, takodje.

Ležala je u kadi prekrivenom penom.
Doneo sam šampanjac i posudu sa medom.
Doneo sam dve kristalne čaše - koje će uskoro biti slomljene.
Doneo sam nekoliko upaljenih sveća.
Mirisi su se širili u blago osvetljenoj i snenoj atmosferi.
U pozadini se čuo Astor Piazzolla.
Sve je odisalo tangom. Samo su latice falile da čin bude pravilan.
Crvene boje nije bilo - ona se samo naslućivala u svoj svojoj razuzdanosti.

Bio sam go.
Kroz osmeh je povukla, savila i raširila noge.

- Udjite, divno je unutra.

- Predpostavljam da ste se lepo opustili.

Stajao sam u kadi.
Pružila je ruke - kao da me poziva da joj se pridružim.
Nisam se pomerio.
Nagla se i jedva blago ga dotakla.

- Rado bih ga nasapunjala. Hoćete?

- Ne. Mislim da je ovako bolje ...
Tada polako prolih med po njemu celom dužinom. Već je bio dovoljno zadovoljan celom situacijom.

Uhvatila ga je blago sa obe ruke. Lagano ga je mazila.
Prinela je prste ustima i počela da ih liže.
Zabacila je kosu i prišla je bliže.
Osećao sam njen dah. Osećao sam kako me mami.
Pulsiranje je bilo sve jače.


(i baš sada, mala pauza ...


.

dilluns, octubre 02, 2006

Zašto kitu rukom tresti, kada ćeš je Ti u slast jesti (2)


... dodjoh, sa nastavkom)


Dok pričamo ona levom rukom pridržava obmotani peškir da ne bi spao.
Desnom rukom svremena na vreme namešta deo iznad grudi - koje počinju da se dižu. Peškir je dovoljno dug da blago prelazi preko njene guze.
Skoro da mogu da naslutim pregibe odakle počinje sve.
Vrat koji se mrda sa njenim rečima.
Usta su joj mesnata a pogled pomeren kroz mene.
Razmišljajući svim sem mozgom - nisam ni pohvatao priču o zonama.
U glavi je počela čitava kladioničarska atmosfera.
Kvote nenormalne. Mogućnosti razne - od banalnih do krajnje sofisticirano perveznih i lucidnih.
Trenutno vodi ideja da joj peškir lagano sklizne - našta bi se desio transformes životnih sokova - makar to nekad nazovu i silovanjem.
Koje bre silovanje - ona mene ovde siluje.
Tripuješ - došla komšinica da joj pomogneš. Da, da.
Što meni nije nestalo vode da odem kod nje umotan ko gladijator. Zalupila bi mi vrata sa sve - Manijaku perverzni - tuširaj se kod matore sa trećeg!!!!!
Šta je bre ovo - skrivena kamera? Neko me je ubacio u skeč.
Jel ovo možda fora iz onih ženskih časopisa - Kako da navataš komšiju u deset poteza!

- Znate koliko je velika odgovornost - biti nevin. Mislim, u ovo suludo vreme. U Vaše vreme mora da je to bila normalna stvar. Mislim, bilo je sigurno sve mnogo lepše i strasnije. Sada je to samo nagon i fizičko zadovoljenje - sve je mnogo ispraznije.
Toliko se drogiraju. Vršnjaci nemaju pojma - niti žele da nauče. Moje vršnjakinje i ja - trebamo muškarce koje mogu da nam pruže pravi doživljaj. Mislim, iskusne i pažljive - tada lagano podiže blago desni kraj peškira koji je spao do polovine dojke - gde se ocrtavao prelaz belila koji je sekao potamnelo telo.

Ok, malena - nisam ja rastao na nekoj grani dalekoj.
Jebi si mater - jeba ću ja kada ja budem hteo.
Nećeš ti mene da navatavaš na ove jeftine fore.
Sipao sam sebi viski, zapalio cigarilos i vratio se da šaltam kanale.
Ušla je u sobu. Na ovom svetlu je bila još zanosnija. Tako zrela i jedra. Sva je pucala. Kao i moj šlic.
Kontrola frajeru. KONTROLA!!!
Produžićemo predigru. Prihvatam dvoboj - ali na nešto suptilniji način. Ja biram oružje.
Želim da vidim dokle je spremna da ide sama.

- Imate toplu vodu - i rezervne peškire sa leve strane. Nema ključa ali nema ni razloga za brigu.

- Tako ste divni. Ne znam kako da Vam zahvalim. Mislim, kako da Vam se potpuno odužim.

- Bez brige, komšinice - uveren sam da ćete smisliti nešto veoma lepo i slatko. Neki sladoled, recimo.

- Sladoled? Može. Sa koliko kugli želite? Može voćni ili banana - split?

- Banana - split? Da, može.

- Moraćete da mi pomognete oko banana - nisam sigurna kada su zrele. I šlag mi predstavlja problem - nisam sigurna koliko dugo treba da se muti.

Povukao sam dim i lagano pustio da se probija po sobi.
Pogledao sam je sa totalnim spokojem i kroz blagi osmeh joj rekoh - Požurite, moram i ja da se istuširam.

- Zar to nije rasipanje resursa naše zemlje?

- Rasipanje?

- Mislim, zašto zajedno da se ne istuširamo i tako uštedimo vodu. Jedino ako Vam ne smetaju malogradjanski i licemerni odnosi medju polovima.

- U pravu ste treba štedeti, sa Vama to izgleda veoma lako. Vi krenite i pripremite kupku - ja stižem za koji minut.

Okrenula se i zastala. Na samim vratima je lagano pustila da peškir sklizne preko ledja na bedra. Sa bedra na guzu. Sa guze niz noge do poda. Ispravila se blago, skoro neprimetno isturila guzu. Sagla se da podigne peškir. Nije savila kolena. Lepota je zasijala u potpunom svetlu. Napupela i već poprilično vlažna. Okrenula je glavu i tada videh da se zacrvenila.

- Oprostite. Nije bilo namerno. - rekla je.

- Bez brige, komšinice. Nećemo da budemo malogradjani.




(odoh, opet ...


.

divendres, setembre 29, 2006

Zašto kitu rukom tresti, kada ćeš je Ti u slast jesti

Dosta više sa tužnim pričama.
Dosta više sa samopreispitivanjem.
Dosta više sa patetitikom.
Dosta više sa samosažaljevanjem.
Dosta više sa projekcijama.
Dosta više sa kmeženjem.
Dosta više sa detinjarijama.

Dosta!!!
Dosta!!!
Dosta!!!


Stanovala je blizu mene.
Vidjao sam je u prolazu.
Šetala je psa.
Vidjao sam je, ali je nisam nešto primećivao.
Bila je klinka.
Jedno veče izlazeći iz lifta zamalo se nismo sudarili.
Vraćao sam se kući, a ona je kretala u grad.
Grad je to veče sigurno odlepio za njom.
Osmehnula se i pošla je u noć.
Ostao sam u liftu rastrojen, dok matora sa trećeg nije ušla i upitala me da li izlazim ili idem kući.
Prošlo je leto. Odmori i raspusti su se završili.
Odrasla je samo za jedno leto.
Mora da se jako žurila da poraste. Želela je da sazri što pre.
Pupela je i cvetala u isto vreme. Planete su joj bile naklonjene.
Kola su dolazila po nju. Druga kola su je vraćala.
Hodala je sve sigurnije.
Mladja sestra je počela da šeta psa.
Ona nije imala kada.
Prolazilo je vreme.
Pričali su da se preselila.
Pričali su da je otišla negde preko da radi kao model ili stjuardesa.
Matore su bile sigurne da su je oteli i prodali.
Kola su dolazila i odlazila sa nekim drugim cicama.

Sedeo sam i šaltao kanale, nisam bio raspoložen za izlazak.
Uzeo sam mobilni da vidim koju bi večeras mogao da cimnem da dodje i opusti me.
Bilo je tu dosta pacijentkinja.
Nekako sam se zasitio svih ideja, poza, smaranja, skakanja i preskakanja.
Bilo mi je draže da sam sredim stvar.
Tada je neko pokucao. Tiho i odlučno.

Stajala je predamnom u peškiru, umotane kose.
Bila je to ona ali i nije bila ona.
- Komšija, oprostite nestalo mi je tople vode. Žurim na predavanje. Stvarno mi je glupo, ali nisam imala ideju koga da pitam da mi pomogne. Samo da sperem šampon. Molim Vas, da li je ok da to uradim kod Vas u kupatilu? - nisam se pomerio, osećao sam da mi bala lagano curi.
- Progovorite nešto. Hladno mi je ovde na hodniku, a biće neprijatno ako me vide ove matore. Ne mogu ni da zamislim šta će reći.
- D ... d ... df ... - tu se trgoh "df", hm - Da, da svakako komšinice izvolite, molim Vas izvolte. Da li ste možda za čaj kada završite.
- Kako je lepo ovde kod Vas, nije ni čudo što je uvek neka galama i vriska.
Nisam shvatio vezu, ali sam se "komšijski" osmehnuo.
Pulsiranje je bilo sve jače sa svakim okretanjem ključa.
Kao da se sam Drakula budio u meni.
Poslednji okret ključem.
Zastao sam. Nisam smeo da se okrenem. Noge su bile ok, ali "On" je bio loše dresiran. Počeo sam da mislim na onu matoru sa trećeg, ali u ovom trenutku i ona bi stradala.
U glavi tajfun. Vatromet boja. Cirkulacija mi je postala preterana. Tako bi mi prijao hladan tuš.
- Jebote koji ti je kurac ona je njena mladja sestra. Maloletna je i ... Maloletna? Od kada maloletni idu na fakultet. He, he. Hmmmm, osećao sam dramski prelaz. Masa šarenih leptirića od papira mi se razlila i razvukla pred očima.
- Stvarno nisi normalan mora da je razlika oko deset godina. Deset godina - proverićemo.

- Nego, komšinice, kako fakultet. Ove godine ste upisali.
- Kamo sreće da sam brucoš, jurim na predavanje na Kolarac - ima nešto interesantno što bih volela da čujem.
- Koncert? Predavanje?
- Predavanje. Pravilna stimulacija erogenih zona. Ovo je već sedmo predavanje u nizu, mada ga sutra ponavljaju.
- Pa, ... zar Vas to interesuje. Mislim, mladi ste.
- Pa, baš zato. Mislim da svaka nevina devojka mora prvo da se upozna teorijski sa svim stvarima tako da kada dodje taj trenutak bude potpuno spremna.

Nevina?! Znao sam da će biti neki problem.


(nastavak sledi u ponedeljak, odoh ...


.

dimarts, setembre 19, 2006

Permanentno

Kišna kap.
Kap krvi.
Pahulja.
Zrak.
Ton.
Glas.
Zrno.

Kao derle sam se našao na tavanu - potpuno sam.
Nije me bilo strah - mada su u tom pravcu mnogi pokazivali prebivalište strašnih babaroga.
Bila je potpuna tišina.
Bio je potpuni mrak.

Možda bi se i uplašio da mi pažnju nije privuklo - nešto što je lebdelo.
Kroz tanani otvor na krovu prolazio je jarki zrak svetlosti.
Ta svetlost je bila kao linija, kao delić nečeg nesagledivog.
Sekao je potpuni mrak. Sekao je potpunu tišinu.
Toliko je bio probojan - da je cepao vremensku granicu.
Samo u njegovom snopu se odigravala čudesna igra.
Zlatna prašina je polako plovila i nestajala na njegovim granicama. Polako se okretala i presijavala u čudesnom spektru boja.
Bila je nestvarno stvarna.
Želeo sam da je dotaknem.
Želeo sam da je uhvatim.
Mislio sam da je opipljiva.
Lagano sam prilazio, mada nisam ni znao kuda se krećem.
Kretao sam se prema njoj.
Postajala je sve vidljivija.
Vazduh je postajao sve svežiji.

* * *

Mnogo kasnije sam razmišljao o nedostajanju nečeg i nekog što više nije tu.
O čežnji za onim što ne poznajem.
O čežnji za onim što nemam.
O čežnji za izgubljenim.
O čežnji za zagubljenim i otetim.
O čežnji za propuštenim.

Kako se čežnja kreće kroz nas?
Kažu da se kreće kao duga.
Na njenom kraju smo samo mi.
Na njenom početku smo samo mi.

Naše iluzije su samo naše laži. Samo naši životi.
Sopstveni izbori i lične iluzije.
Priče ispričane vekovima unazad.
Priče koje okrećemo i sagledavamo u novim svetovima.

* * *

Krajnje bojažljivo sam pružio ruku.
Samo sam želeo da je dotaknem.
Igra je prestala.
Zlatna prašina postade samo - prašina.
Presekoh svetlost.
Poče zaglušujuća buka.
Otvor se zatvori i ja ostah sam.



Srećan Ti još jednom rodjendan.
Čuvao sam ga dugo, dok ga nisi poželela.
Nisam ni znao zašto sam ga čuvao.
Vucarao sam ga sa sobom. Onda je bio izgubljen. Potpuno otpisan i zaboravljen.
Ponovo nadjen.
Tada si ga Ti poželela.
Nisam Ti ga dao.

Sada mi je svejedno.
Čuvaj ga Ti - ako budeš želela.
Kamenje je teško.
Samouživanje je još teže.
Na posletku ipak si to bila Ti.
Ja Ti više od sebe ne mogu dati.


-

dilluns, setembre 18, 2006

Feminizam

Laža i Paralaža.

Iz godine u godinu - traume postaju sve češće.

Saten. Svila. Kadifa. Biseri. Školjke. Verige.
Lanac ako pukne - možeš izaći iz kuhinje.
Dečurlija oko nogu.

Ti si Majka.
Ti si Žena.

Budi ispeglana.
Budi sredjena.
Budi nasmejana.
Šminka. Frizura. Struk. Osmeh. Pogled. Stav. Hod.
Deca neka budu sita, obučena, zdrava, nasmejana i vaspitana.
Kuća uvek usisana. Prašina obrisana. Sudje nikad u sudoperi. Veš opran i sredjen.
Muža peglaj, hrani, ušivaj, peri i naravno puši mu.
Još kada bi znala i majstorluke po kući - kao što (normalno) spremaš sve djakonije bolje nego u lokalnoj kafani i od žena od kojih je naučio šta je ukusno.

Politika te ne interesuje, ali znaš sve.
Snalaziš se u istoriji, umetnosti, muzici, filmu i kniževnosti i veoma dobro barataš sa tajlandskom masažom i većim delovima Kamasutre.
Uvek puna razumevanja i podrške za sve.
Do braka si bila sa dva - tri muškarca i svi su umrli ili poginuli - baš pre Tvoje udaje.
Ti nikada nisi bolesna - a kamoli sa nekim problemom.
Nemaš višak kilograma a ni manjak. Vene, čukljevi, mladeži i zadebljani tabani su stvari koje se dešavaju drugima.
Menstruacija je najgluplje opravdanje.
Depilacija. Nokti. Kosa. Koža. Zubi. Sami se regenerišu i sredjuju.
Histerija se leči na stari dobar grčki način - stimulisanjem klitorisa - reši ga, sama.
Upoznata sa svim gradskim dešavanjima - a skoro da i ne izlaziš.
Pratiš modna dešavanja i oblačiš se potpuno šik ali sa veoma skromnim finansijskim sredstvima.
Ti mirišeš i stalno sijaš.
Zar moraš da spavaš - ako nisi sve završila.
Priča pred laku noć i lak san u slučaju plača.

Trenirala si gimnastiku i plivanje. Znaš da skijaš. Išla si na balet i govoriš osim engleskog - bar još jedan svetski jezik. Lepo pevaš i sviraš klavir.
Miraz je bio dovoljno veliki da ste odmah imali opremljen trosoban stan u centru i nov(ij)a kola.
Umalo da zaboravim vikendicu nadomak grada i još jednu na moru i(li) planinskom centru.

Rodbina i prijatelji dočekani i ispraćeni uz najveće počasti.
Svekrva te i voli - ali ti nju smatraš za otelotvorenje Eve.
Sa komšilukom fenomenalni odnosi - nikad reči i problemi.

Ti si ta koja organizuje letovanja, zimovanja, rodjendane i vikende.
Ti ćeš sebi poslati poklon za bitan datum.
Ti ćeš otići u crkvu da pop krsti kolač.
Ti si ta koja odlazi na roditeljske i razne druge nebitne sastanke i okupljanja.
Ti moraš da budeš pravi reprezent pred njegovim poslovnim partnerima.
Tvoji poslovni partneri su budaletine i Tvoj posao je samo jedna razonoda i opravdanje da pobegneš od životnih stvari. Normalno zaradjuš isto ili i više novca, jer kućni budžet ne sme da trpi.

Da nezaboravim na kraju - NEMOJ slučajno da smrdiš na zapršku.

Ti si Majka.
Ti si Žena.


-

dijous, setembre 14, 2006

I Hegel je bio svedok jedne ljubavi


Teza.
Antiteza.
Sinteza.

Duša.
Telo.
Duh.

Azija.
Afrika.
Evropa.

Empirija.
Egzistencija.

Projekat.
Svaki Projekat trebalo bi da ima PodProjekat i svoj Projekat.
Sa spiralnim i stalnim kontinualnim usavršavanjem.

Sve je Projekat.
Svaka radnja.
Svaki pokret misli. Svaki pokret duha. Svaki pokret tela.

Investicija.
Trošak.
Rizik.
Tržište.
Marketing.
Organizacija.
Moral i pravo.
Estetika.
Filozofija.
Istorija.

Logika je u vezi sa Antropologijom.

Najmanji trošak je kada uvidiš gršku tokom planiranja - 1:1.
Kada je greška otkrivena prilikom projektovanja trošak je - 1:100.
Kada je greška otkrivena prilikom proizvodnje trošak je - 1:10'000.
Najveći trošak je kada uvidiš grešku nakon distribucije - 1:1'000'000.

PDCA - Plan, Do, Check, Act.
I stalno sve iz početka.

Projekti - koji se dese - imaju najviši stepen rizika, jer se koriguju tokom samog ciklusa.
Korektivne i preventivne mere se ne mogu predvideti, već su proces iskustva.

Najopasniji su Projekti koji se - otrgnu kontroli.

Nije dovoljno da si efikasan - moraš da budeš i efektivan.

Veza. Brak. Deca. Posao. Odnosi. Prijateljstva. Biblioteka. Branje šljiva. Vožnja. Plivanje. Uživanje. Hrana. Piće. Muzika. Pisanje. Odmor. Viza. Rat. Pilići. Poruke. Spavanje. Kravata. Kalendar. Film. Situacija.

Stalno budi bolji - nego što si već.

U šta je najbolje da uložim?
Uloži u sebe!
Budi Svoj Projekat - ali imaj PodProjekat i neka Tvoj Projekat ima Projekat.

Budi prirodan i teci - ali znaj kuda, jer nikada nije kasno da shvatiš da si ponornica - a da si do tada mislio da si okean.
Klasifikuj probleme.
Klasifikuj sebe i sve oko sebe.
Rodjenjem si dobio hardware i elementarni software - nadogradi se - nije strašno.
Plutanje je veliki luksuz - da li ga možeš sebi priuštiti.

Još uvek plutam sa njom - a imam toliko Projekata.
Gledam je iz ogledala budućnosti, dok ona stoji zagledana u neke prošle dane.
Nema njoj spasa.
Još malo i odlazim Ja.
Još samo koji tren.

U životu mi ne treba mnogo.
Jedna koliba.
Jedna šolja mleka.
Malo čistog vazduha.
I jedno drvo.
Ne treba mi mnogo.
I još kada bi na onom drvetu visili svi moji neprijatelji.
To bi bilo to.


-

dimarts, setembre 12, 2006

Drugari

Volim svoje drugare. Volim i svoje drugarice (neke više, neke manje).

To je moja BANDA.

Kažu da Majke ruše avione. Ja kažem da i Drugari to mogu.
Toliko se nekada brinu za mene - da me skroz upropaste, ali ako - neljutim se ja na njih, jer to rade samo zato što me mnogo Vole. Samo nekada to zna da guši.
Volim da, sam shvatim neke stvari a to najbolje razumem kada me baš zaboli.

Bol je lepo otrežnjenje ili što bi Ivan Cankar rekao:
"Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge
i nema ljepših snova od onih što ih radja bol."

Najgore je kada se naljutim na nekog dragog.
Na one, do kojih mi nije stalo, i neljutim se, jer njima je odmah jasno da ih u startu smatram za nižu klasu.
Ali zato kada me drugar povredi to me mnogo boli, jer kada osetim bol od neke osobe drage - mnogo sam opak. Nije to osvetoljubivost nego je to moje lično razočarenje.
Moj lični pad. Moje lično srozavanje - jer sam je cenio. Ceneći tu osobu osećao sam da ona ceni i mene. I onda shvatim da je sve farsa.
Da je sve površno i samo lepo našminkano i upakovano. Da nigde nema srca i duše.
Forma je ispoštovana ali ne i suština.
Tada otkrijem nepoštovanje i nepoverenje.
Tada otkrijem smišljenost i kalkulaciju.
Tada uvidim glupost.
Tada mi srce zaplače. Tada suzu pustim za sve one divne trenutke koji su nas možda nekada spajali.
Tada uzmem lopatu, poveću, i dobru rupu iskopam. Dovoljno duboku da sve laži i prevare ne izvire više da me na moj pad podsećaju. Tu zabodem tablu sa svojim greškama i povremeno prodjem da se prisetim kikseva koje sam pravio svesno i nesvesno.
Ma, prvi osećaj me nikada nije lagao. Samo sam Ja mogao da lažem prvi osećaj.
Ljiga se namiriše odmah. Ali onda vreme, priče drugih - naprave masku, da pomislim - daj šansu.
Dam šansu - a popijem šamarčinu.

Najviše me pogadja kada neko vredja moju inteligenciju i životno iskustvo. Vaspitanje mi nedozvoljava neka ponašanja, ali daleko od toga da me beogradski asfalt i kaldrma nisu naučili u dosadašnjim godinama koje sam lepo navalio na svoju kucavicu. Dovoljno sam foliranata i moralnih nakaza video da su mi sada nova iskustva samo blaga modifikacija već postojećih kalupa.

Nikada se nisam vezivao za društva koja su dolazila od mojih devojaka, jer tu je propast bila već u naznakama na samom početku. Tu se foliranje i osmehivanje graničilo sa neslućenim visinama šlihtanja. Smejem se a znam da mi idu na razne organe, ali zarad mira u kući još jedan osmeh. Iskuliraj, budi jak, nemoj da pokažeš svoje emocije.
To je moje društvo, oni mene vole - ako ti neodgovaraju to znači da ti ni ja neodgovaram.
Ma, ko im jebe kevu.
Goni ih sve u tri lepe.
Da.
Oni su degeni i ti si isti degen jer si isključiva i prija ti da ti se ližu i ti se njima ližeš jer niste zaslužili bolje.
Evolucija je stala. JEbo Vas Darvin sve odjednom.

Rodjake nisam mogao da biram ali zato moju Bandu biram sam.
Neki sada spavaju sa ribama, ali nisu bolje ni zaslužili.

Moja Banda nije mala - ali nije ni velika.
Ima nas sa raznih strana.
Ima nas raznih zanimanja.
Ima nas raznih interesovanja.
Ima nas sa raznim problemima.
Ima nas sa raznim budućnostima.
Ali svi smo jedna Banda.
Ja mu tu dodjem kao lepak. Ne šef. Ne gazda. Samo lepak.
Nema tu glavnog jer smo svi jednaki. Čim jedan počne da dominira oduvamo ga svi, jer svi imamo problem sa lažnim autoritetima. Razvijenu socijalnu inteligenciju, dovoljno toliku da nam "pametnjakovići" više liče na papane a ne nama svima drage lemure.
Moja Banda se kreće kroz sve društvene staleže. Kroz sve društvene strukture i po horizontali i po vertikali.
Moja Banda je Naša Banda.
Zbog kredibiliteta jednog, drugi će dobiti ono što želi, ako može biti ispunjeno.
Nema kradje ljubavi, nema laži na ustima, nema zla u očima.
Pakosne izbegavamo - ili im jednostavno neke stvari ne predočavamo.
Sujete su pokopane ali integritet je na ceni.
Jak pojedinac - još jača Banda.
Uspeh svakog je uspeh za sve.
Izbegavamo da se poslovno preklapamo, jer neka svako napreduje na nekom drugom mestu - tako ćemo moći da više udjemo u sve sfere poslovnih dešavanja.

Svako od njih može biti mnogo osamljen i veoma druželjubiv - zato ih smatram Zverima i Bogovima.
Vukovi samotnjaci i One-man-show u jednoj osobi
Svako ima svoju korist i prosperitet.
Davanje i uzimanje - ali svesno i nesvesno.
Svako na svom drvetu - ali svi u istoj šumi.

Volim te Bando i sve Vas Bandite - Banditice neke i vrlo prsno i prisno.


-

dilluns, setembre 11, 2006

Sreća ili Strip

Sinoć u 22.45 na Trgu Republike kod Narodnog pozorišta oduzeta mi je vozačka dozvola.

Danas idem da je podignem.

Revnosni policajac - g-din Radunović Ratomir br. značke 1034670 je utvrdio da sam vozio u pripitom stanju.
Priznajem da sam zaslužio, jer sam dunuo 0,74.
Na reagovanje njegovih kolega - kojih je u tom momentu bilo u velikom broju, kako u uniformi tako i u civilu, da se ne glupira i da me pusti - odmahivao je glavom i govorio - Hoće on da priča samnom. Da me bruka pred ovolikim svetom.

Zapravo, pošto sam se našao u gužvi, a ispred video dotičnog u uniformi, ljubazno sam ga upitao da li mogu da okrenem vozilo i da se vratim. Našta je on počeo da histeriše i da mi traži dokumenta.

U napomeni sam stavio da službeno lice nije ispoštovalo proceduru i nije me upitalo - Da li sam nešto popio u poslednjih 15 minuta. Kao i da su mu tokom uvidjaja ispadala moja dokumenta.

Iskreno mislim da je g-din Bogunović po nacionalnosti Madjar.

Dobro jutro Srbijo - da li ste se otreznili.

Ja sam baš otrežnjen.

Ali, to nije moglo da mi pokvari raspoloženje, jer su naši plavi i opet EVROPSKI PRVACI!!!!!!

BRAVO MOMCI!!!!!!!!!!!


-

divendres, setembre 08, 2006

Hemija

Nekada ne znam kako sebi da objasnim sebe.
Nisu to leptirići. To je nešto jače.
Više dodju kao strašni grčevi koji dolaze u naletima i skupljaju mi sve želudačne sokove.
Sve nekako proživljavam kroz stomak.
Mozak mi se nakostreši, a koža mi se naježi.
U ustima imam ukus metala i jake kiseline.
Noge su mi hladne a prsti mokri.
Ne znam kako, ali imam neki čudan osećaj - već vidjenog.
Tada moram da povučem ručnu i da prikočim, jer kada počnem da puštam filmove zalutam u razne vilajete sopstvenih mračnih delova iskustava i paralelnih Života.

Hoću neki lek.
Hoću terapiju dugu.
Hoću maksimalnu negu i potpunu brigu.

Ako hoćeš možemo da budemo najjači par u gradu.

Ali ti bi nekog drugog ujutru da budiš za posao.
Tebi prija da te cimaju.
Do čega je Tebi stalo?
U kakav si to magičan krug ušla svojevoljno?
Čarobnjakov sin može čini da skine - ali i Ti moraš da želiš.
Da li želiš?

Isturi grudi.
Namesti šiškice.
Obuci suknju kratku.
Stani na štiklice.
Neka Tvoja gola noga krene i uzjaši ga.
Sešćemo na motor i otići daleko.
Privi mi se uz ledja - da osetim kako dišeš.
Pod rukom ću osetiti butine Tvoje glatke.
Osetiću toplinu koja izbija iz Tvojih nogu.
Lančani sudari će biti ono - što će ostajati iza nas.


-

dimecres, setembre 06, 2006

Svi putevi vode u Rim

Sanjao sam jedan san.
Kao - dugačak tunel.
Na kraju njega svetlo.
A Ja trčim u drugom smeru.
Pratim liniju života.
Ni levo - ni desno.
Odjednom ispred mene istrča Zec.
Nije imao sat. Nije imao šešir.
Bio je samo mali zec.
Više ne znam da li je bio beo ili plav.
Samo znam da je imao krupne vodnjikave oči.
Smedje.
Gledao me je - samo kako zeke znaju.
Mrdnuo je njuškicom.
Mrdnuo je još jednom.
Podigao se blago na nožice.
Sa takvim tankim nožicama i još tanjim člancima, znao sam da to nije zec koji po žbunju gazi.
Podigao je ušice.
I kao da ih je naoštrio.
Tada je trepnuo tako nežno.
Kada je trepnuo - trepavice za malo da mu se upletu.
Okice su mu bile još sjajnije.
Neka zvezdana prašina nas prekri.
Pomislih da sam našao Septembar.
Šapicom namesti šiškice i opet mi trepnu.
I tada poletih.

Umalo da zaboravim - tada mi je mahnuo pufnastim repićem.

Bio je to pravi pufnasti septembarski zeka koji je znao pravi ritam.

Tada moja maska pade i Ja postadoh baš blesav.
I nikako da me prodje.

Samo je stajao. A ja mu nisam prišao, a ni on meni.

Kao da sam sve vreme sanjao, a tako bih ga smazao.


-

divendres, setembre 01, 2006

U potrazi za Septembrom

Danas počinje hrišćanska nova godina.
Srećna Vam!

Za dva dana još jedanput ću proslaviti dan svoga rodjenja sa prijateljima i dragim osobama.

Ako budete u nedelju na reci i vidite osobu koja nosi majcu sa brojevima, pridjite da i sa Vama podelim svoju Radost.

Radost što sam rodjen. Radost što živim. Radost što dišem.
Radost što se borim za sebe.

U tabeli ćete naći 42 kombinacije za moj rodjendan.
A broj 42 je šta? (u jednoj SF knjizi ima mišljenje o broju 42)

Ne volim ljude koji se bore za nešto sem za sebe.
Svi oni koji se bore za nešto i nekog radi drugih ili su zakasnili sa razvojem ili su licemeri.
Ideali postoje - ali samo sopstveni.
Pod istim idealima možemo se okupiti - ali svako sa svojom vizijom istog.
Individualno nesvesno koje prerasta u porodično nesvesno a sve zajedno pod okriljem kolektivno nesvesnog. Ali o tome neka pričaju psiholozi i psihijatri.

Altruizam - AHA!

Čojstvo - DA!

Junaštvo je kada čovek brani sebe od drugih.
Čojstvo je kada čovek brani druge od sebe.

Imali smo dovoljno junaka. I svakim danom ih je sve više. Sve više junaka, a sve manje junaka sa čašću i ponosom.
Sve je manje vitezova.
Sve je više ronina. Sve je manje samuraja.
Lutajući Vitezovi. Vukovi samotnjaci.

Da li je svakom Vitezu potreban konj i štitonoša?
Da li princeze sanjaju Viteza bez konja?
Da li zato moram da imam kola - da bih bio Vitez?!
Zar pored srca, mača i koplja mora i neka životinja tu da se šetka?

Zar je svaki konjanik - Vitez?
Zar je svaka spavalica - Lepotica i Princeza?

Neću takve bajke. Smisliću Ja sopstvene i verovaću u njih.
Verovaću dok budem hodao po ovom svetu.
Verovaću u sebe i svoja osećanja.
Davaću sebe i više nego što je potrebno.
Nikad se neću opametiti.
Makar me prograsili zaostalim u razvoju.


-

dimecres, agost 30, 2006

Pirati

Tako sam se slatko smejao.
Sve sam udarao nogama o pod.
Joooojjjjj što je bilo dobro.
U sali smo se smejali tako glasno samo ja i deca.
Prvo nisam provalio a onda mi je bilo malo bezveze ali vrlo brzo me je baš bilo briga.
Od kada se baš tako nisam dobro ismejao.

Trojica se bore oko ključa koji otvara škrinju gde je sakriveno srce četvrtog.
Srce ko je volelo davno.
Volelo je jednu devojku toliko da nije moglo da je zaboravi niti da se zbog nje ubije.
Izvadjeno je da kuca samo za sebe.
Izvadjeno je da bude zaključano u škrinji.
Škrinja da bude zakopana na pustom ostrvu.
Ključ sakriven i zaboravljen.
Ali je tajna ipak ostala.

Ima tu jedna veštica.
Jedan papagaj i jedan pas.
Jedan majmin i zmija.
Ljudoždera ima.
Morska neman je tu.
Očiju koliko hoćeš i po koja noga viška ili manjka.
Ukleti brod sa mornarima strašnim.
Ima begunaca i pobegulji.
Ima mačeva, topova i pištolja.
Močvara, birtija, palata, divnih plaža, vodopada, morskih dubina i kanjona.
Tučnjave, pucnjave, prevrtanja i kotrljanja.
Strašnih scena da osediš i smešnih delova da se za stomak uhvatiš.
Poljubaca tajnih i pravih.
Plavih i crnih. Ružnih i lepih.
Čak i jedna leteća haljina.
Ima pesme i ruma.
Ima i baruta i djuladi.
Ima jedan kompas koji te vodi do želje.
Tegla sa prašinom.
Zatvora i čuvara.
Plime i oseke.
Crni biser.
Šešir.

Svega ima.
Ali samo nema kraja.


-

dilluns, agost 28, 2006

Ponosno

Subota veče.
Uzeo sam belu orhideju.
Ako je sretnem, daću joj.
Joj.
Zakačio sam je za motor.
Vozio sam se po gradu i stajao na raznim mestima.
U jednom trenutku sam pomislio da sam je video.
Brzo se okrenuo i stigao je.
Ali, to je samo bila neka druga.
Posle cele noći stigao sam kući.
Vezao sam ga i ušao u zgradu.
Setio sam se da sam zaboravio cvet.
Došao sam do motora.
Okrenuo sam se i otišao na spavanje.
Sutra sam se spremio i krenuo do mojih.
I dalje je stajala.
Niko je nije uzeo. Niko nije hteo da je ima. Niko nije hteo da je pokloni.
Stajala je tako lepa i bela.
Stigao sam do mojih.
Ostavio sam je da i dalje stoji, sama.
Onda sam se okrenuo i vratio. Uzeo sam je.
Je.
Dao sam je majci.
- Hvala sine, nije trebalo da se trošiš.
- Ovo ti je za devojačko veče, ipak Vam je sutra 40 godina braka.
- Ha, ha. Danas mora da bude mnogo dobar, da se sutra ne predomislim.


Danas sam im poslao muzički telegram.
Popodne idemo na ručak.
Razmišljali su gde ćemo otići.
Pitali su mene.
Predložio sam "Poslednju šansu".
Divno mesto. Dobra hrana. Fina usluga.
Institucija.
Pogledali su se.
- To je pravo mesto, rekla je majka.
Otac je ćutao.
- Tu smo prvi put izašli. Tu me je zaprosio.
On se samo smeškao i ćutao.


Orhideja - Kraljica cveća je simbol strasti i muške plodnosti. Na Bliskom istoku se smatra cvetom koji stimuliše radjanje dece. Devojke koje su verene stalno nose orhideju, u želji da im se rode zdrava i lepa deca. Muškarac mora lično da preda orhideju ženi. Žena može njemu da je pošalje bez kartice s porukom i bez potpisa. On mora da zna ko mu je šalje.


-

divendres, agost 25, 2006

Sazrevanje

Plašim se.
Strepim.
Razmišljam.
Krećem se.
Dišem.
Vičem.
Psujem.
Brinem.
Perem. Kuvam. Čistim.
Majstorišem.
Komandujem.
Pijem. Pušim.
Idem sam na more. Idem sam na planinu. Idem sam u velike gradove.
Prelazim ulice i granice.
Aktivan sam učesnik u saobraćaju, a i na trotoaru.
Plaćam račune.
Naplaćujem dugove.
Intiman sam sa devojkama i ženama. Uživam sa i u njima.
Baš me briga za Deda Mraza. Miki Maus smara. McD nije hrana.

Do sada sam pokazao da sam SAZREO ali ipak znam da nisam PREZREO.

Gledam oblake i vidim razne oblike u njima.
Uvaljen očekujem zalazak Sunca. Obično odvaljen, posmatram njegov izlazak.
Dišem.
Plešem.
Zviždim.
Volim djirove.
Ležim na travi i gledam ptice.
Trčim za leptirima. Potrčim za loptom.
Skupljam svice u tegli.
Duvam maslačak. Duvam.
Poželim želju.
Pustim da mi breskva curi niz usta.
Izmusavim se namerno od čokolade.
Pravim brkove od jogurta.
Hodam bos po kiši.
Širim ruke ka nebu i otvorenih usta puštam da mi kišne kapi klize po licu.
Hvatam pahuljice.
Napravim tako dobru grudvu da bih je odmah zavalio u prozor komšinici iz prizemlja.
Porvam se sa drugarima. Moširamo se.
Kotrljam se niz padinu.
Plezim se.
Čačkam nos.
I dalje čitam Politikin Zabavnik.
Volim crtane.
Gutam stripove.
Kada vidim kiku, moram da je povučem.
Postidim se, ponekad. Tada se zarumenim.
Zbunim se, kada vidim moje roditelje kako se ljube.
Slušam starijeg brata. Poštujem roditelje.
Koristim spremanje gajbe da izvučem igračke - i tada se izgubim skroz.
Volim da se igram sa decom. Vole i oni.
Volim zafrkancije. Ponekada sam baš veliko spadalo.
Smejem se glasno i jasno.
Kijam na glas.
Pljucnem na zemlju, kada niko ne vidi.
Pravim krugove o duvanskog dima.
Napravim takav koktel da je skroz šaren i blesav sam posle.
Majstor sam za aranžiranje hrane.
Odlutam često kada neko smara. Čujem a ne čujem.
Stvarno znam da budem dosadan i uporan.
Volim da volim.
Baš se radujem dugi.
Volim miris posle kiše.
Šutiram žuto lišće.
Volim miris kada proleće stiže.
Razveselim se kada vidim tetke.
Pustim baku da me malo mazi.
Posle nedeljnog ručka ili kada sam smoren volim da odspavam kod roditelja.
Budim se srećan. Skačem i jedva čekam da ispunim dan.
Volim svoje prijatelje. Vole i oni mene.
Glupiram se, ako mi se hoće.
Maštam.
Sanjam.
Letim.
Lebdim.
Hodam uspravno.

Baš mi je dobro.


-

dijous, agost 24, 2006

E-mo-ci-je

Poslednja poruka i Rešenje.

.

dilluns, agost 21, 2006

Te(k)st

Hvala za toplo gostoprimstvo i za sve što si uradio ti i vaša familia za mene_
Mnogo sam srećna što sam te uposnala pošto si jedna divna osoba_
Ila

Poruku sa ovim tekstom sam našao na podu moga stana i stavio je na stočić.

Jedna znatiželjna ženska osoba ju je našla.
Pročitala.
I šta mislite šta je zaključila na osnovu ovog teksta.
Ništa, jer nije pažljivo pročitala.

Da li ćete je Vi bolje shvatiti?
Ko je to?
Odakle je?
Naš odnos?
Šta god Vam se javlja.

p.s. Danas sam ostavio na podu poruku sa sledećim tekstom:
- Welcome again


-

dimecres, agost 16, 2006

Formula (1) - Postoji

Puštao sam brkove.
Puštao sam bradu.
Puštao sam bradicu.
Puštao sam kosu, davno.
Probušio sam uvo, davno.
Imao sam zalizanu kosu.
Oblačio sam se opušteno.
Oblačio sam odela.
Pušio sam.
Nisam pušio.
Mangupirao sam se.
Meditirao sam.

Bio sam zamišljen.
Bio sam duhovit.
Bio sam pričljiv.
Bio sam ćutljiv.
Bio sam ćudljiv.
Bio sam dosadan.
Bio sam naporan.
Bio sam romantičan.
Bio sam težak.
Bio sam lak.
Bio sam blesav.
Bio sam strašan.
Bio sam tih.
Bio sam glasan.
Bio sam zbunjen.
Bio sam brz.
Bio sam spor.
Bio sam glup.
Bio sam pametan.
Bio sam ...

Bio sam Ja uvek.


-

dimarts, agost 15, 2006

ModernA DevojkA! kA! kA! kA!

ONA JE KRIVA ŠTO SU
MODERNE DEVOJKE
POSTALA MODERNE.
ALI NE I ZA OVE DANAŠNJE.
OTKRILA JE SVIMA GLAMUR,
NOVAC, SLOBODU I ŽIVOT.
IMALA JE DOVOLJNO PAMETI
DA OSTANE SVOJA I DA IPAK
SNAŽNO VOLI SVOG MUŠKARCA
JA HOĆU JEDNU BAŠ TAKVU!!!


Što zapravo hoću dok pratim te?
Okrenem se,
Ledeno mi
uzdrhti tijelo
Pogledaš me

ModernA DevojkA! kA! kA! kA!
Otpuhne dim u sivi dan

ModernA DevojkA! kA! kA! kA!
Otpuhne dim u sivi dan

Dodji i legni sa mnom
Laž je svud oko nas
Želim da ti trpi tijelo

Dodji i legni sa mnom
Prodireš mi sve do sna
Kad već umire sve u meni
umri i ti!

ModernA DevojkA! kA! kA! kA!
Otpuhne dim u sivi dan

ModernA DevojkA! kA! kA! kA!
Otpuhne dim u sivi dan


Pesma "Sivi dan" - Videosex
Slušaj

Ispovest jedne antimoderne devojke

Za gledanje, slušanje i uživanciju
I ako Vam se baš dopalo
I još

ili je to (oni sa kraćim fitiljom neka preskoče)
Ne propustite poljubac! (1)Ne propustite poljubac! (2)


-

dilluns, agost 14, 2006

Trči, trči! Koči, koči!!!

Najzad je prošao i ove godine.
13-ti Avgust je dan kojega se mnogo plašim.

Mnoge gluposti su mi se dešavale u proteklim godinama na taj dan, ali jedna me je skroz zaledila i zamislila.
Svake godine na ovaj dan prosto ne mogu ništa da jedem.

Bila je to 2001. godina.
Mesto dešavanja Perudja u Italiji.

Zapravo sve je krenulo mnogo pre toga.
Zato počnimo priču - onako, kako se stvarno počinje - od početka.

Odlučio sam (neki bi rekli - sulud potez) da dam otkaz u firmi, za koju bi mnogi sve dali da samo rade volonterski. Nisu hteli da mi daju odmor kada sam planirao i - Ciao odoh Ja.

Spakovani upadamo u Spaček (2 CV) i pravac Spačekijada u Austriji.
Pored ekipe sa B92 bili smo jedina ekipa iz Srbije. Ali jedini sa Bg tablicama. Oni su vozili sa engleskim.
Ovom prilikom pozdravljam Nikolu (zvanog Gavran) sa kojim je to bio pravi provod.
3'000 Spačeka iz Italije, Holandije, Japana, Australije, ma iz celog sveta.

Nakon mitinga, samo mi nastavljamo dalje - pravac Italija.
Prvo odredište je Venecija.
Samo da napomenem da smo se u Udinama izgubili i vrteli se u krug dva sata, jer smo hteli da uštedimo na putarini. Posle toga smo išli samo autostradama. U Italiji bi se svako izgubio ako prati njihove saobraćajne znake. Pokazuju ti pravac nekog grada i onda na ogromnoj raskrsnici - ništa, tek ako ubodeš skretanje opet nailaziš na tablu sa željenim gradom. Show.

U Veneciji smo proveli nedelji dana. Bili smo smešteni odmah do Via Rialta (jednog od dva velika mosta koji seku Veliki kanal - drugi je Akademija). Obišli smo Bianale i šetkali se. Zalutao sam u NATO bazu, overili smo muzej i kuću Peggy Guggenheim, otkinuo sam na crkvu Santa Maria della Salute i tek tada shvatio Lazu Kostića i ceo njegov naboj.

Posle Venecije, Verona i neki zid gde se svi tiskaju da ostave cedulje sa imenom voljene osobe - svašta. Zatim pravac Lago di Garda i kupanje u jezeru koje je jedno ogromno blato.
Onda smo otišli u Bolonju, a zatim u prelepu Firencu. Samo mi je žao što nisam obišao kuću porodice Medići u gradu. Kampovali smo na brdu iznad Firence. Budiš se, ustaješ a ispod tebe cela Firenca. Fantastično!

Iz Firence pravac Perudja. Sa prekidima smo proveli nedelju dana u gradu koji su osnovali Etrurci. Svuda arkade i uske strme uličice. Mediteran usred kopna. Bili smo smešteni u Via Strege 13 (Ulica Veštica 13) sa crnom mačkom koja se iznenada pojavljuje i nestaje. Totalni trip. Osim nas dvojice u stanu su bile dve Nemice, dve Kanadjanke i dve Amerikanke. Hm, lepo društvance za Srpske manijake.
Gazda je bio Palestinac 30-tih godina, koji je radio u Italiji već desetak godina pokušavajući da skupi nešto novac i da ode u Njujork.
- Samo tamo neću biti stranac, rekao nam je.
Uspeo je i otišao je te godine 10-tog septembra. Već 11-tog je zažalio što je otišao. 15-tog je opet bio u Perudji. Ironija sudbine.

U subotu 12-tog Avgusta palimo busom do Rima, na jedan dan. Vraćamo se skroz dekintirani i pravac do bankomata da podignemo novac. Tri puta pogrešno ukucan broj i automat uvlači karticu.
- Dodjite u ponedeljak da je podignete, ljubazan je čovek iz obezbedjenja.

DODJI TI U PONEDELJAK, BRE!!!!!!

Subota veče je prošla na mišiće. Poslednje rezerve hasa i cigareta su nestale u nama i u dimu.

E, onda je svanuo 13-ti Avgust.
U stranoj zemlji si, bez para, hrane, cigareta. Ma izgubljen si.
Zovem brata, da mi pošalje keš.
- Dao si otkaz mangupe, sada budi šmeker do kraja pa se snadji sam.
U ala sam tada popizde na njega, ali je imao i pravo. Živelo se do tada mnogo opušteno, a ovo je došlo kao bumerang osvete nonšalancije.
Nakon razgovora više nisam imao ni kredita na telekartici. Vraćam se u gajbu. Zabadam u sobu. Neka teška depresija me stigla. Nikad nije bio problem sa kešom, šta sad? Kod kuće bih znao da se snadjem a šta sad da radim?
Da idem da prosim? Pa da me uhapse.
Da tražim šljaku? Aha, na jedan dan.
Palestinac upada i vadi neki tiš iz rodnih mu krajeva.
E, grešku sam tek posle skapirao.
Tada da sam shvatio da ću najbolje proći ako se dublje zabodem u krevet i prespavam ovaj nalet besmisla.
Moj sapatnik je imao drugo rešenje, meni je bilo bezveze. Sedeo je u kuhinji i čekao da ga komšinice ponude sa hranom. Inače bile su u fazonu svako jede svoje i nema mešanja namernica. UJEEEEEE.
Odradio ih je na fazon da im spremi srpski specijalitet, ali sa njihovim namernicama. Bile su oduševljene, ali tek kad su završile sa hasom setile su se i njega da ponude. Ma, jedite same!

Uveče je došao Palestinac i pozajmio nam novac. Pravac has, piće, diskoteka.

Gladovao sam manje od jednog dana ali sam zapamtio i taj 13-ti Avgust kao dan kada sam se osetio tako nemoćnim.
Mnogo gadan osećaj.
Još kada nemaš ideju kako da ga se rešiš. Odrastanje i sazrevanje, brale.

Posle Perudje, Rimini, pa Rićone - kao deca u San Marinu. Igračaka i vernih kopija svakakvog naouružanja koliko hoćeš.
Trajaktom iz Ankone do Bara i najzad da se okupamo u pravom moru negde kod Sutomora - INEX Zlatna obala.

Ne znaš kako odjednom osećaš da si u svojoj zemlji. Gledaš. Razmišljaš. Kako je ovo moguće.
Pa, moguće je jer nigde nećeš videti Yugo, sem u svojo zemlji. Prosto.

Vozom do Beograda. Usput oko pruge sve gori. Kao da će cela zemlja izgoreti, a ti se probijaš kroz vatru.
Definitivno Dobrodošli.
Kraj ture.

Prošlo je oko mesec dana i preko 3'000 km.
Utisaka koliko hoćeš. Jedan baš jak.

Gladan sitom neveruje.


-

divendres, agost 11, 2006

SMS

"Ležim na krevetu u mračnoj sobi.
Imam kratku belu majcu i bele tange.
Noge su mi lagano raširene.
Tonem u san.
U tom trenutku u sobu ulazi neka muška figura.
Ja ležim na stomaku i ne vidim ko je to.
Osećam neki dobar miris.
Sve jači i jači.
Senka se penje na krevet.
I sada je na meni.
Svojim rukama drži moje ruke.
Počinje da mi jezikom dodiruje vrat.
Drhtim.
Pušta mi ruke.
Prste jedne ruke mi stavlja u usta. Halapljivo ih ližem.
Drugom rukom mi klizi po telu...
Rukom povlači majcu na gore.
U isto vreme na sebi osećam nešto jako tvrdo, kao kamen.
Jednu ruku podvlači pod mene i hvata me za grudi.
Počinjem da ludim.
Počinje da me ljubi po ledjima, pršljen po pršljen.
Ruka sa grudi se spušta niže.
Prstima prelazi po mojim vlažnim gaćicama.
Grizem jastuk.
Odjednom sklanja ruke i ustaje sa kreveta.
Ležim na krevetu, sva obamrla, niz unutrašnju stranu butina osećam kako se sliva nešto lepljivo.
U pozadini čujem kako otkopčava pantalone.
Prilazi krevetu.
Uzima me za noge i divljački privlači k sebi.
Uzima jastuk i stavlja mi ga ispod pupka.
Uzima kaiš i udara me par puta po guzi.
Mora da me kazni, jer sam bila previše radoznala.
Celom šakom mi prelazi preko tela, oseća kako pulsiram.
Toliko ga želim da to počinje da boli.
Pomera mi tange u stranu.
Njegov prst, polako ulazi u mene.
Molim ga da mi stavi još jedan.
Hoću da se pomeram ali mi on ne da.
Drugom rukom mi steže guzu da bih imala što jači osećaj.
Izvlači prste iz mene.
Širi mi noge.
Podižem kukove da bi mi lakše prišao.
Počinje da mi gura jezik.
Halapljivo, kao kada se jede lubenica, a sok curi svuda.

I onda se budim.
Mokra sam i moram da se presvučem.
Oblačim gaza tanku belu spavaćicu.
Pomalo sam tužna jer nisam stigla ja njega da zadovoljim.
Ali tu je drugi deo noći... Čućeš sutra."


- Eto, to je kraj poruka.
- Da li je Vi poznajete?
- Ne, doktore. Vi ste psihijatar, šta da radim?
- Da li ona Vas poznaje?
- Ne, koliko Ja znam. Jednom smo se samo videli i to greškom.
- Greškom?
- Ne bih o tome, sada.
- Dajte mi njen broj. Morao bih da ga imam, radi evidencije.
- Nećete je zvati?
- Ne, ne. Šta Vam pada napamet. Ja sam profesionalac.
- Mislite da sam Ja nešto kriv?
- Hm. Očigledno je da ima interesantne, veoma interesantne snove.


-

dijous, agost 10, 2006

Skriveno kraljevstvo

To je Zemlja koja postoji pod zemljom.
To je Carstvo do kojeg se dolazi kroz kapije, koje se nalaze na odredjenim delovima nad zemljom.
Stvorena je pre par hiljada godina. Nekoliko hiljada godina nakon što je stvorena Zemlja.
Živeo je narod koji je bio napredniji od ostalih naroda. Imali su svoje Carstvo na zemlji, ali su morali da se povuku pod zemlju da bi spasili svoje živote od poganih i željnih krvi sunarodnika.
Postojale su dve struje. Jedna je bila duhovna, dok je druga bila okrenuta materijalizmu.

Imali su znanje i umeće da napuštaju ovu planetu. Imali su svoje letelice.
Imali su svemirske rampe.
Gorivo koje su koristili zvalo se Vril.
Imali su iskustvo biliona godina.
Živeli su u Africi i Bliskom istoku.
U istom periodu su podigli svemirske rampe po celoj Zemlji, da bi brže putovali. Rampe su bile piramidalnog oblika.

Odjednom su nestali i samo se nagadjalo gde su se mogli skloniti.


Stolećima su istočni narodi verovali u postojanje tajnog podzemnog kraljevstva negde u srcu Azije, koje je velikim delom odredjivalo zbivanja u kraljevstvima ostalog sveta. Po Purana spisima sklonište 'savršenih ljudi' nosi naziv Kalapa i navodno je locirano u zapadnom Tibetu. U nekim kineskim pripovestima dati 'raj' se naziva Hsi Tien, te se smešta u oblast Kun Lun Shan u planinsko-glečerskom rejonu severozapadnog Tibeta. Mnoge istočnjačke legende, ali i moderni zapadnjački spekulativni kultovi ispirisani 'šarmom' Orijenta govore o delegacijama i pojedinicima koji su navodno posetili 'Skrivenu zemlju' na Orijentu.

To bi bio prostor ispod pustinje Gobi.

Hitler kao poklonik izopačenog mesijanizma i saradnik nemačkih aristokratsko-okultističkih gremijuma, tako je postao jaka rukavica onostranih destruktivnih ahrimanskih snaga koje su kroz telepatske indukcije i razgorevanja koristile njegov fanatizam za svoje projekte. Pripadnici tajne nemačke sekte su imali nekoliko ekspedicija na Tibet gde su ostrvarili kontakt sa satanistički orijentisanim lamama (čiji su preci navodno pre Potopa sišli sa Himalaja). Jednu njihovu grupu kao duhovno-vidovnjačku pomoć Rajhu Nemci su doveli u svoju zemlju. Bili su zaduženi pre svega za astralnu špijunažu. Te crne pećinske posvećenike Nemci su nazivali 'Družina zelenih ljudi'; iz japanskog 'Zelenog Zmaja' dovedena su još šestorica satanističkih ekstrasenta. Tokijska i tibetanska grupa posvećenika Hijerarhije Laži stolećima su bile u medjusobnom telepatsko-astralnom kontaktu. Kada su se na kraju rata suočili sa očiglednim slomom nacističkog imperijalizma i militarizma, tokijski operatori ahrimanske Hijerarhije izvršili su ritualno samoubistvo: hara-kiri. U poslednjim danima rata, u jednom predgradju Berlina ruski vojnici su našli njihova gola izbodena tela.
Nacistički firer je digao ruku na sebe 30. aprila uveče (1945.), na dan Beltana koji se pretapa u Valpurgijsku noć- najveći veštičarski praznik.

I ako Vas još uvek interesuje još?


(pogledajte i ne zadržavajte se predugo: Aurora Aurea i Dušana Ninića ili na engleskom)


-

dimecres, agost 09, 2006

Mr. Glavonja i par dana oko NG

Celog života, skupljam gluposti.
Ili blaže rečeno čudne stvari.
I ne samo čudne stvari.
Znam da se okružim takvim (č)(l)udacima, da ni sam ne znam gde sam ih pokupio.

Nju i drugaricu sam pokupio na trafici. Start uz osmeh. Odmah kupujemo votku i tekilu i palimo kod drugara na gajbu. Rasulo.

Moram da palim da se nadjem sa picom na koju sam otkinuo, a koja me jebe u zdrav mozak. Ona leži ispred vrata i moli me da ostanem. Uz smešak je preskačem i odlazim.
Verna, budala.
Posle se pokazalo da sam bio samo konjina.
Drago mi je da mi niko nije rekao na vreme istinu, jer bi pukao. Ovako sam samo pucnuo. Samo malo. Ali neka, nije mi žao.

Zaklela se zemlja raju da se sve tajne znaju.

Ja sam isfurao svoj fazon. Čak sam i serenadu odradio.
E, to je bio fleš.
Dan pred Novu godinu, nadji ti muzikante.
Pomogo mi čika Mile iz Skadarlije. Iscimo iz Palasa ekipu, ali da ih vratim u roku od pola sata.
Kada sam ih video, kada se nisam onesvestio.
Ali šta da se radi. Majstorski su odradili posao. Nije im bilo prvi put. Svirali su oni i ranije serenade, ali se nisu sećali kada poslednji put.

Kontrabas i violina. Jedva da ih čujem, koliko tiho govore.
Pitam ih - Jel, ćete moći da pevate, kada ovako tiho pričate.
- Bez brige, momak, kad se svira serenada ne odzvanja cela ulica.

Hvatam taxi i krećemo. Stižemo na mesto dešavanja.
Pitam taksistu - Da li možete da nas sačekate?
On samo klimne glavom i uzima novine.

Mrak. Ja u belom, a crni kaput preko ogrnut. Samo mi je falio šešir i štap.
Kuća kao stvorena za serenadu. Gradjena nekih 30-tih, sa baštom ispred i uzdignutim platoom ispred. Oni stoje malo u mraku, a ja na svetlu. Ona na prvom spratu.

Podižem glavu i vidim zvezde. Divno decembarsko veče. Udahnem duboko i zatvorim oči.
- Zapamti ovo. Oseti mirise. Oseti ovaj trenutak. Ovo si ti, ma šta god bilo.
Otvaram oči i počinjem da čekam.

Oni sviraju, ali i navijaju tiho. Izaćiće, mora da izadje. Senka se kreće pored prozora dok ide iz osvetljene sobe u sobu gde je mrak. Senka se vraća i hvata se za glavu. Otvara se prozor i umesto senke, ona je tu.
- Penji se gore, ludaku.
- Ne. Sidji ti dole.
Sišla je dola. I, ništa.
Daj mi vremena, kaže.
Ok. Dižem ruku i dajem znak da krećemo. Otišao sam.

Ulazimo u taxi.
- Hvala Vam što ste nas sačekali.
Taksista spušta novine. Ništa ne govori. Pali motor. Ništa ne govori. Krećemo. Ništa ne govori. Tišina.
Gleda pravo i samo mi kaže - Za ovakve stvari, čekao bih te satima.

Sve vreme je imala kombinu u Londonu. Jebo je London. Na kraju je i otišla tamo. Ja čekao. Spavala kod "ortaka". Loše je spavala, jer je hrkao. Kada se vratila, rekla mi je da je nešto gušim i smaram. Ma, jebi se i rasti.
Rekao sam joj - Vodi računa da na kraju ne završiš sa šoferčinom sa usranim gaćama.
Pitala me je - Što?

Pre svega toga hteo sam da proslavimo Novaka na Kopu.
- Tamo je smaranje, rekla je.
Sreo sam je posle par meseci.
- Bila sam na Kopu. Kako lepa planina. Stvarno je divno. - rekla je.
- S kim si bila?
- Sa nekim društvom. Naterali me - rekla je.
- Da li si zaljubljen?
- Aha! a Ti?
- I ja, kao i Ti.

Da bi otišao iz nečijeg života, moraš prvo u njega da udješ.
Kada odlazim kupim sve igračke, ali ostavljam sve iluzije.
One se pokvareno bude i rastu tek mnogo godina kasnije. Tada sam Ja već daleko.

Stiže Nova godina. Došli neki Italijani i prave žurku u iznajmljenoj kući. Super. Samo onako sjeban skim da idem. Javlja se davna kombina da me pita gde ću da proslavim dolazak, jebene Nove godine.
Šta uopšte dolazi, kada će da ode.
Dolazi samnom na žur. Spremaju se italijanske djakonije. Dobro vino. Svi smo bosi. Baloni svuda.
Odatle palimo u BIGZ. Na ulazu, sada već bivši drug, čeka da udje već razbijen. Obezbedjenje ga sklanja. Jedva sam ih zaustavio. On pali dalje. Ona kaže kako je sladak.

Posle par dana me je pitao da mu je prepustim. U je, da mu je prepustim.
Jebi se. Ne može.
I još jednom - ajde, daj je.
Ne može.
Šta ti je? Daj. Mnogo mi je stalo do nje.
Ne može, jer si svinja. Pojebaćeš je i više joj se nećeš javiti.
Saznao sam da ju je posle vidjao. Rekla mi je dok smo se povatavali.
Ma, muvaj je koliko hoćeš, ali ne ide nož u ledja. Ljigo od čoveka. Ovo je bila samo kap u punoj bačvi sranja, koje sam doživljavao od njega.
Smuvali su se. Venčali. Čekaju dete.
Rekao je za nju, da nemaju nikakvih zajedničkih stavova, ali mu je sex do jaja.
Dobar razlog da oženiš nekog.
Zvao me je nedelju dana pre svadbe da upriličim njihovo veselje. Poziv je usledio negde posle ponoći.
- Želim Vam sve najbolje, ali neću doći. Još nešto?
Trebao si da ideš, rekli su mi prijatelji.
- Zašto?
Ispao bi šmeker, rekli su.
Ispao sam Ja šmeker kada sam ga oduvao da više ne smrdi pored mene. U paketu sa još jednom smrdušom koja mu je bila kao advokat.

Dok sam bio u vezi, nabacivala ga je mojoj curi.
U fazonu - On je pravi za tebe. Vidiš kako se slažete. Inače, on može da skine njemu svaku ribu. Samo što je njemu stalo a njega baš briga.

Jednom me je zvao na šljaku i gazda se javio.
- Gde je? Još nije došao. Ma, mora da se napio!
- Posle smo se zajedno smejali, reče mi.

Vratimo se ortakovoj gajbi. Sutradan mi je držao vakelu, na ovu temu. Puzale su po podu. Jedva sam ih izbacio. Da li si ti normalan, kakve mi raspade u kuću uvaljuješ i još na kraju pališ. Jebi se!


-

dilluns, agost 07, 2006

ToGetHer vs ForGetHer

Nikada je nijedan muškarac nije imao, sem Njega.
Spominjala bi ga samo, kada je bila mnogo pijana.
Sećala bi se njihovih dana.
Prepričavala bi njegovo vidjenje Nje.

Uvek je bio pored Nje. Sve bi napuštao, samo da reši Njen problem.
Njih dvoje su bili vezani lancima sudbine, bola i ljubavi.
Sami su poželeli lance.

Bio je rodjenjem odredjen. Bio je čovek koji je mogao da promeni svet. Bio je toliko moćan, a toliko detinjast. Niko nije čuo za njega u svetu koji je poznat smrtnicima. U paralelnim krugovima svi su znali koliki je njegov uticaj. Finansijska pred vratima, mahinacije, promena režima. Upetljan u sve sfere života, a bez obezbedjenja.
Čuvan od strane države. Mnogo dobro čuvan.

Bili su deca porodičnih prijatelja.

Ona je rodjenjem i poreklom bila odredjena. Spremana da bude Vodja. Projekat koji se otrgo kontroli na samom početku. Žena koja voli, vara, laže. Žena obrazovana na svetskim, prestižnim školama. Žena koja je umela da se nosi. Bogatstvo u količini da su joj i bogati zavideli. Mogla je da kupi bilo koga ili šta. Mogla je sve. Učena da jede, pije, diskutuje, da se smeje. Umela je da zavodi. Umela je da hipnotiše. U njenoj blizini si bio tako mali. Kada bi ti poklonila pažnju, mislio si da je ceo svet Tvoj.
Njena priča je zavodila. Znala je da toliko sugestivno pristupi, da više nisi znao ni ko si i ni gde si. Učena ali i veoma talentovana.

Okružena elitom i to svetskom. U kraljevskim, aristokratskim, diplomatskim i bogataškim krugovima je važila za ženu koja zna da se nosi, ali ženu preke naravi. Za Srbiju je umela da baci i šampanjac u lice.
Sama se družila sa kriminalcima, sitnim i krupnim prevarantima, siledžijama. Svi su je prihvatali. Bila im je prijatelj. Niko nije smeo da je dira.

Ceo život je hodala na ivici. Skoro ceo život. Intezivnije sa godinama.
Ponašala se kao osoba kojoj je ostao samo tren života. Živela je! I uvek u problemu.
Morala je da stvori problem. Morala je da stvori spletku. Intrigu.
Igrala se sa najmračnijim delovima tudjih duša. Dovodila ih u iluziju, a onda tako stravično budila. Košmare je ostavljala, da ih sami još dugi niz godina prožive. Posle Nje je oprez bio smešan. Sujete su prskale, ličnosti su se cepale. Moglo joj se.
Najviše je uživala u igrama sa materijalistima i snobovima. Duhovne snobove nije dirala.
Kretala se od severa do Afrike. Od zapada do Australije.

Za njom su išli čistači. Znala je da zaprlja, vrlo. Poradica nije smela da bude umešana. O njoj nije smeo da se čuje loš glas. Bila je to Ona.
Nju su pokušali da obezbedjuju, ali nisu stigli da isprate sve njene hirove.
Nije htela da im izmakne, ali jednostavno su je gubili.
- Gazda, znam da smo opet omanuli. Moji ljudi moraju da spavaju. Ona je nemoguća. Ne znam kako nam se gubi, ali ipak je nalazimo. Spava par sati i uvek je u nekim akcijama. Lepi se za problematične i oni za nju. Nekad mislim da je bezbednija sama sa sobom, nego sa nama za vratom.

Ukidali su joj kartice. Zabranjivali odlaske preko granice.
Bila je i klošar, ali uvek zvezda. Jednom je skupila i svoju gusarsku bandu.
Avioni su kasnili zbog nje. Granice su se zatvarale i otvarale. Akcije su pomerane.
Umela je da se snadje u svakoj prilici.
Na kraju bi joj vraćali kartice i slali na odmor.
Sa jednog odmora je odlazila na drugi odmor da bi se odmorila od prethodnog.

Fokus joj je bio kratkoročan. Mesto je nije držalo. Motivacija je bila samo da se zadovolji Njen hir, koji se budio instiktivno, nagonski.

Jedno veliko dete, koju je društvo nateralo da bude Žena.
Najviše sam voleo da mi priča o hrani i piću. Tada se gubila. Toliko informacija. Toliko osećaja. Umetnost je proživljavala kroz sebe. Prsti koji su znali da dodiruju.
Uvek željna ljubavi i pažnje.
Morala je da ima sve što poželi. U suprotnom je bila tužna. Stim što je tugu izražavala samo na Njen način. Tada je sve letelo, čak bi i ona poželela da zna.

Javi mi se ponekad, da mi kaže kako joj je tamo-negde fantastično. Da čujem talase okeana. Da čujem zov irvasa. Da osetim sa njom vrelinu peska. Da mi objasni kako je biti prva Žena na svetoj zemlji. Da je sve u životu moguće.
Za cenu nikad nisam pitao.

Kada sam imao problem, uvek je bila tu. Davala se bezgranično, sve dok joj se ne bi dopala neka nova igračka. Sve dok joj pažnju ne bi obuzela neka nova Ideja.


p.s. Ako mi se posle ovog teksta nešto desi, to neće imati veze sa Njom
p.s.s. I dalje hipnotisan, izgleda. Nju KRIVITE!!!!!!!!


-

divendres, agost 04, 2006

Tihi

NEKADA DAVNO
JEDNA JE ZATRAŽILA,
A DRUGA INSISTIRALA,
PA POŠTO DANAS ISPUNJAVAM ŽELJE
ISPRIČAĆU VAM PRIČU O TIHOM
(ako imate koji minuta viška - počnite)

Ne tako davno u jednom kraljevstvu živela je Mala Zlatna Ribica.
Bila je baš od onih malih zlatnih ribica koje su mogle da ispune bilo koju želju.
Ali ona je bila mnogo tužna mala zlatna ribica. Plakala je svake noći.
Niko nije mogao da je uteši.
Imala je jedan san. Želela je da ode u Tihi okean. Toliko je želela, da je sve znala o njemu. Koliko je veliki, koliko je plav, ko sve pliva u i po njemu. Ma, sve je, ama baš sve je, znala o njemu. Ali, avaj, on je bio tako daleko.
Gledala je sve filmove o njemu. A jel' znate koji joj je bio najomiljeni? Pa, da - "Otpisani".
Kad god bi čula reč na T zadrhtala bi. Oblio bi je neki čudan osećaj vreline, a znate da to nije baš najbolje za ribice.
Jao, šta bi ona dala da ode u Tihi okean. Tolika sloboda. Toliko boja. To nepregledno prostranstvo. Tada bi bila, sigurno srećna.
Njene drugarice i drugari su je tešili i verovali zajedno sa njom da će kad-tad otići.
Samo bio je jedan mali problem. Ona je živela u kraljevskom jezeru, a Tihi je bio mnogo, mnogo, baš mnogo daleko. Iza mnogo mora i planina i jedne paprike koja se slučajno našla na tom putu.

U kraljevskom jezeru je bilo baš kraljevski. Hrane koliko hoćeš. Čisto. Lepo. Provetreno. Ma, šta kraljevski - carski. Nikome nije padalo napamet da ode, čak su čuli da su mnoge ribe iz Tihog želele da dodju baš u njihovo jezero. Teško je bilo doći u jezero. Rigorozne kontrole, čak 33 nivoa provere porekla, imovine i svakakvih stvarčica. Mala zlatna ribica je po rodjenju bila odredjena da živi baš tu. Čim se rodila, prva reč je bila Hihi, ali tada nije znala da kaže T.

Jednog dana, kao mnogo puta do tada, brčkala se na površini jezera. Ležala je i gledala u nebo nad njom. Pevušila je pesmu o Tihom i njenoj želji da uroni u njega. Pesmu je sama smislila i komponovala, čak je i scenski nastup imala. Jednom rečju čitav show program o Tihom i maloj zlatnoj ribici.

(Pošto ovo ide u nedogled - uskoro ćemo da ubrzamo radnju)

Iznenada mala zlatna ribica oseti da joj se nebo poče približavati. Zagleda se bolje. Nebo je bilo sve bliže i bliže. Ne baš mnogo, ali je primećivala razliku. Okrete se, da pogleda da li se i dno udaljava, ali dno je bilo tik ispod nje. Pogleda pravo i ugleda dva velika, nasmejana, crna oka kako je gledaju.
Pokuša da zaroni ali nije imala gde. Bila je uhvaćena. Bila je u dlanovima malog raščupanog, pegavog dečaka sa glupavim osmehom na licu. Gledao je u nju kao u sedmo svetsko čudo. Nije progovarao, ali kao da je sve vreme hteo nešto da kaže.

Uspravila se otresla nešto kapljica sa sebe, pogledala ga pravo u oči i rekla tekst koji je morala da nauči odmah po rodjenju.
- Bravo. Ti si ulovio Malu Zlatnu Ribicu. Ispuniću Ti Pet želja.
Razmisli dobro, jer Čovek mora da vodi računa šta želi.
Želje se ne mogu negirati ako ti nisu po volji kako si Ti umislio.
Jedini način je da sledećom željom ispraviš grešku. Ali ni tada nije sigurno da li ćeš poželeti kako treba.
Navodim očigledan primer da bi ti bilo jasnije:
Čovek je ulovio zlatnu ribicu i poželeo da bude prestolonaslednik. Sledećeg trenutka je čuo glas. Otvorio je oči i video da leži u ogromnom krevetu natkrivenim zlatnim baldehinom. Nad njim je stajao čovek sa poslužavnikom, blago nagnut prema njemu.
Čuo je njegove reči: "Prestolonasledniče. Molim Vas probudite se. Morate da doručkujete jer uskoro krećete u Sarajevo".
Nadam se da je ovaj primer bio dovoljan da uvidiš šta može da bude problem oko želja.
Imaš tri sata da razmisliš i izgovoriš svoje želje.
Formulacija glasi: - Moja /redni broj želje/ želja je da /kažeš svoju želju/.
Da li ima nekih pitanja?

Bila je malo nervozna, ali je uspela da ispriča sve smireno i staloženo. Bila je ljuta jer nije očekivala da će baš neki klinac da je uhvati. Nije očekivala ni princa, ali baš neko raščupano derište. Ali ok, šta je tu je. Da završi i ovo pa da nastavi sa pesmicom. Doline čokolade i brda karamela su je ježila ali šta je moglo da se rodi ispod onakve kose.

- Ja sam Tihomir, reče mali. Ja i jesam prestolonaslednik.
Samo je trepnula i već ga je gledala sa blesavim smeškom. Pomisli, kako je mali ustvari i sladak sa tom bleskastom kosicom. Kao neko pilence šaškasto. Do sada nikada nije čula da se neko zove Tihomir. Kakvo divno ime.
- Ali me svi zovu Tihi. Moja braća su Prlomir i Mrkomir a sestra Marija. Deda se zove Jovan. A onaj smešni čika što nas jurca je Mikula.
Voda u rukama Tihog poče da ključa i od te vreline on za malo da ispusti Malu Zlatnu Ribicu. Brzo ih spusti u jezero i rashladi ih.
- Zašto pevaš o meni i